Iz prve ruke: Jelena Miholjević
Dolazi iz umjetničke obitelji. Roditelji su joj poznati hrvatski glumci Lela Margitić i Boris Miholjević. Vodi radionice i školu glume u organizaciji „Prozor u TV”. Surađuje s Radioteatrom, Teatrom De Facto, Kazalištem Moruzgva, Teatrom Rugantino, Teatrom Exit, Dubrovačkim ljetnim igrama, Kazalištem Marina Držića.
Dobitnica je niza nagrada za glumačka ostvarenja. Neke od njih su: Nagrada hrvatskog glumišta, Nagrada Vladimir Nazor, Nagrada Marul, Nagrada na Danima satire, Nagrada Crnogorskog narodnog pozorišta, Nagrada na Mucijevim danima u Ateljeu 212, više nagrada na Gavella fairu, Večernjakova ruža...
Odlikovana je Rredom Danice Marka Marulića za zasluge u kulturi.
Nagrađena je za najbolju glumicu Teatra ITD u sezoni 1993. / 1994., te 2011. za najbolju žensku glavnu ulogu u predstavi “Kate Kapuralica” gdje je igrala naslovnu ulogu.
Iz pera urednika Zorana Maljkovića
Taj glas prva je zbirka poezije Jelene Miholjević (Petrine knjige, 2023.), zbirka koja se čeka dugo jer su se ove pjesme mogle tu i tamo čitati posvuda, a svi su ih željeli imati kraj sebe i za sebe, na svom noćnom ormariću. I ne posuđivati, možda darovati. Pjesme su to koje nas se tiču, u kojima se prepoznajmo. Pjesme uz koje staje vrijeme i počinje čarolija. Jelena Miholjević zna da su uspjeh i neuspjeh podjednake varke, da idu jedna uz drugu, ali ne da uspjehu da uzleti, ni neuspjehu da obeshrabri. Svijetla i mračna, tužna i razdragana, zatvorena u sebe, ali otvorena optimizmu, pjesnikinja Jelena Miholjević uspjela je izvući korist iz genijalnih tuđih tekstova koje izgovara i čita godinama i pronaći svoj glas, taj glas, koji je, očito, glas mnogih od nas koji ga razumijemo, prihvaćamo i osjećamo kao svoj.”
Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”