Iz prve ruke: Jusuf Džomba
Ovaj ljubitelj povijesti i Rimskog Carstva iz kojeg vuče inspiracije za svoje knjige, u stvarnom se životu okrenuo praktičnom, postao je ekonomist i već godinama uspješno vodi svoj posao. Živi mirnim obiteljskim životom u Zaprešiću, gdje piše i nastavak svojih kronika.
Roman Ljetni dvori, prvi dio ciklusa Kronike Carstva, spoj fantazyja i povijesne fikcije, čitatelje uvodi u dinamičnu, često okrutnu, ali uvijek fascinantnu povijest. Autor stvara priču o nevjerojatnoj sudbini jedne žene i nedaćama kroz koje prolazi dok se bori za svoj narod. Carstvo je na rubu civilnog rata. Iskra koja će zapaliti sukob dogodit će se u njegovoj najmanjoj i najsiromašnijoj grofoviji čija neiskusna grofica Annabelle mora pronaći način da spasi svoju zemlju i sebe. Uz pomoć surovog i nemilosrdnoga, ali učinkovitog vojskovođe grofica mora brzo svladati vještine ratovanja, diplomacije i obmana kako bi osigurala opstanak svojega naroda u ratu koji njezini podanici nisu tražili.
Banditi i pljačkaši, neuobičajeno ujedinjeni i organizirani, divljaju sjevernom pokrajinom njezine zemlje, lordovi susjednih grofovija okupljaju se poput šakala, a čuvena VI. legija maršira prema njezinu dvoru s još jednog od svojih pobjedničkih pohoda.
Književni prvijenac Jusufa Džombe roman je koji oduševljava zanimljivom i dinamičnom radnjom. Odlikuje ga bogato psihološko profiliranje likova te majstorska tehnika, živopisni stil i nemogućnost svođenja na jednu perspektivu jer ga njegova višeslojnost otvara različitim doživljajima i tumačenjima.
Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”