Iz prve ruke: Kristina Špiranec

Kristina Špiranec, pjesnikinja, književna kritičarka i prevoditeljica, magistrirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Godine 2012. sudjelovala je u projektu Criticize This! u sklopu kojega na mnogim online stranicama objavljuje niz književnih kritika o suvremenim djelima autora iz regije. Nastavlja pisati književne kritike za književni portal Booksa te časopise Tema, Agon, Književna republika i Poezija te u emisiji Briljanteen predstavlja djela suvremenih hrvatskih autora. Predsjednica je Stručnoga ocjenjivačkog povjerenstva književne manifestacije Susret riječi, a od 2020. godine održava radionice kreativnog pisanja za učenike srednjih škola povodom manifestacije Dani K. Š. Gjalskog. Pjesme objavljuje u studentskom almanahu, magazinu Svijeta kulture, Temi, Quorumu, Zarezu, Književnoj republici, Poeziji i Artikulacijama, a 2015. godine objavljuje prvu knjigu pjesama Dok me ne razbiješ. Trenutno živi između Rijeke, Zagreba i Bedekovčine. Ima mačka i jorgovane za sadašnjost, sestru za budućnost, more i pjesnike za vječnost.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”