Iz prve ruke: Marija Lamot

Marija Lamot rođena je u Krapini, gdje je završila osnovno i gimnazijsko obrazovanje, a filozofiju i sociologiju diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlena je kao profesor u Gimnaziji u Krapini. Za časopis Hrvatsko Zagorje piše prikaze poezije recentnih pjesnika. Zainteresirana za bioetičke probleme, napisala je scenarij za eko-predstavu „Zatrpanost prostora”.Objavljuje stručne članke u časopisu „Metodički ogledi“, a suautorica je udžbenika „Etika” za 1. razred gimnazije. Autorica je sljedećih zbirki poezije: „Zrcala začuđena suncem”, „Vrijeme radosti snijega”, „Priprema za obiteljsku fotografiju”, „Mrazove sestrice”, „Neprestano stvarima mijenjam imena”, „Mjesto gdje prestaje prostor”, „Zašivene riječi”, „Kalendar sna”.
Poeziju objavljuje u časopisima „Poezija”, „Riječi”, „Luč”, „Polja” te u emisijama 3. programa Hrvatskoga radija („Poezija naglas”, „Šest minuta poezije u šest”). Pjesme Marije Lamot uvrštene su među 70-ak suvremenih hrvatskih pjesnika, u „Panoramu der zeitgenössischen kroatischen Lyrik” (Most/The Bridge, DHK, 2018.).
Objavljuje u virtualnom časopisu Knjigomat: www.knjigomat.com
Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog filozofskog društva. Dobitnica je nagrade Vesna Parun 2019. godine.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”