Iz prve ruke: Marko-Marija Gregorić

Marko-Marija Gregorić završio je studij filozofije i religijskih znanosti, na vrijeme da bi se mogao potpuno posvetiti prevođenju i pisanju. Prijevode kontinuirano objavljuje od 2001., i u njegovu prijevod dosad je objavljeno 50-ak knjiga. Prevodi s francuskog, a po potrebi i s još nekih jezika. Piše uglavnom eseje i poeziju. Godine 2013. objavio je knjigu eseja u izdanju Sandorfa, Riječi pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, te u 2020., u istoj kući Uz krizu kritike: transkulturološki eseji.
O knjizi Ružmarin - Pjesme i prepjevi: "Srećom po poeziju i po sve one koji je hoće i umiju čitati na ovom jeziku, Marko-Marija Gregorić je nakon dvije virtuozne zbirke eseja, niza važnih prijevoda s nekolikih jezika i, slutimo, mnogo godina čekanja u sjeni ružmarina, iznio na sunce ovu dragocjenu knjigu pjesama. U njoj se s jedne strane pokazuje kao meštar stiha, u izrazu i nadahnuću klasičan pa i arhajski (a ne arhaičan!), a u isti mah suvereno moderan, počesto zaigran, žestok i nježan istovremeno, suptilan i elementaran, i ponajprije predan svetom u brojnim posvetama koje se ovdje ukazuju kao pripadne upravo suštini poetskog. S druge strane na djelu je odvažan i okretan prepjevavatelj – s latinskog, francuskog, engleskog i mađarskog – koji nas u drugom dijelu knjige daruje cijelom malom antologijom svjetskog pjesništva, od Petronija do Superviellea, antologijom za šmekere. Vrijedilo je čekati." (Dinko Telećan)

Projekt Iz prve ruke osmišljen je s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”