Iz prve ruke: Mladen Jurčić

Mladen Jurčić rođen je 1951. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu, smjer anglistika i filozofija. Piše poeziju, prozu i eseje, a objavio je dva romana: Smisao modrine i Otajstveni portal, četiri zbirke pjesama: Daljine, blizina, Kralj nedogleda, Nikome i Posljednje samoće, dvije zbirke pripovijedaka i zbirku eseja Bitka za smisao. Objavljivao je u mnogim časopisima i zbornicima: Nova Istra, Republika, Književna Rijeka, Zrcalo, Usponi, Haiku, Marulić, Kačić i drugima.

Zastupljen je u Vjesnikovu zborniku Zašto volim Zagreb, u antologiji Povrh starog Griča brda – Zagreb u hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća Božidara Petrača, u antologiji Krist u hrvatskom pjesništvu – antologija duhovne poezije i u antologiji objavljenoj u Ukrajini Divo peršogo (Čudo prvoga), koja je prikaz hrvatskog pjesništva od Marulića do naših dana, u izboru i prepjevu Leonida Talalaja.

Kao prevoditelj s engleskog jezika Mladen Jurčić preveo je nekoliko desetaka knjiga, pjesme su mu prevođene na njemački, ukrajinski i slovenski, a svoje pjesme je sam prevodio na engleski. Mladen Jurčić radio je kao nastavnik u osnovnim školama i gimnazijama i kao urednik u nekoliko izdavačkih kuća. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu.

Pjesme Žena, Nepronađena i Smetenost iz najnovije su zbirke pjesama Mladena Jurčića Udomaćen u tišinu (Biakova, 2023.).

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio."