Iz prve ruke: Mladen Kopjar

Mladen Kopjar rođen je 1975. u Zagrebu, gdje je završio studije prava i bibliotekarstva. Radio je u objema strukama i pisao za dnevne novine, a danas je samostalni umjetnik. Objavljuje dramske i prozne tekstove za djecu i odrasle te prevodi s engleskoga jezika. Na Hrvatskom radiju emitiran mu je niz drama i priča. Piše i za televiziju. Škola lutkarstva Sarajevo i Sarajevski ratni teatar izveli su prema bajci „Izvor” istoimenu predstavu. Kratku prozu i poeziju objavljivao je u listovima: Brickzine, Fantom slobode, Književnost i dijete, Modra lasta, Plima, Prvi izbor, Radost, Republika, Riječ više!, Smib, Svjetlo, Ubiq, Vijenac i Zarez. Više priča uvršteno mu je u čitanke za osnovnu školu. Uz pet knjiga za odrasle čitatelje, napisao je i trinaest knjiga za djecu i mlade: Trenutak s Tanjom (2004.), Čokoladne godine (2006.), Šifra kineske kornjače (2008.), Žganci od vanilije (2009.), Ljubav, padobranci i izvanzemaljci (2009., Nagrada „Ivana Brlić-Mažuranić” za pripovijetke i kratke priče), Autobus za Mjesec (2009.), Zvjezdanin prah (2012.), Poštanski Marko (2014.), Suze za pingvine (2014.), Sjena brončanog štakora (2018.), Moj tata Indijanac (2020.), Djed Mlaz (2021.) i Petrin pin (2022.). Za najmlađe čitatelje napisao je slikovnice Dinosaur Cvjetko i Plamenko u lovu na mamuta. Živi i radi u Varaždinu.
Roman Suze za pingvine, iz kojega autor interpretira ulomak, na duhovit način donosi suvremenu priču o odrastanju, zaljubljivanju, školskim zgodama, ali i literarnim ostvarenjima tinejdžera Nikole koja bi mu trebala pomoći u osvajanju djevojke u koju je zaljubljen. Pripovijedanje karakterizira lakoća prenošenja kako nemirnoga unutrašnjeg svijeta glavnog lika tako i svakodnevnih obiteljskih i školskih situacija iz kojih autor uspješno gradi humoristične scene.


Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
 Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”