Iz prve ruke: Tomislav Šovagović

Tomislav Šovagović rođen je u Šibeniku 1976. godine. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima i teologiju na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Objavio je zbirke priča „Rudnik čvaraka“, „Cesta knezova Bribirskih“, „Ispod skala“, „Latifundija“, „Kad narastem, bit ću Dražen“, „Spremište Trešnjevka“, „Ruke koje su okretale ploču” te romane „Mangan“ i „Platonovo platno”. Autor je emisije „Na kraju tjedna“ na Trećem programu Hrvatskoga radija i suradnik u listu Matice hrvatske „Vijenac“. Godinama je djelovao u sportskom novinarstvu na radijskim i televizijskim postajama te kao asistent u nastavi studija komunikologije na Hrvatskim studijima. Zbirka priča "Rudnik čvaraka" (Mozaik knjiga, 2012.) nagrađena je nagradom "Ivan i Josip Kozarac" za knjigu godine 2012. u Vinkovcima, što je bio tek uvod u niz književnih nagrada za poeziju i prozu te novinarski rad, među kojima valja istaknuti četiri nagrade Ogranka Matice hrvatske Vukovar za književno djelo o Domovinskom ratu. Član je Društva hrvatskih književnika.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”