Gomilanje predimenzioniranih figura bez lica, bez persone u osobi, u zasebnu kompoziciju samo je borba protiv stvaranja koncepta. Svaka naslikana figura uvijek kao da žudi popuniti svaki međuprostor svog bića, ali zbog potisnute nervoze sva njena sadržajnost se razbija različitim znakovima, linijama, poljima boje, crticama – izlomljenim i kontinuiranim – i rukama. Nesvjesni smo koliko su ruke elementaran dio identiteta. Ruke postaju arhetip radnje, pokreta i sadržajnosti bića unutar kolektivne i osobne ličnosti. Prije radnje postoji odluka i onda postoji materijalizacija odluke, a ruke su u svakom od tih slučaja točno između. 
Zanima me i odnos između potrebe da se nešto napravi i nemogućnosti identificiranja razloga zašto nam je uopće potrebno da neku određenu misao uopće izvučemo iz unutrašnjeg života. Isprekidanost misli, nekonzistentnost, brzopletost, impulzivnost možda zapravo uopće ne treba gledati kao nešto negativno već kao izvor spontanosti i vedrine koja se nalazi na mjestima na kojima uopće možda ne bi trebala ni biti. Manji formati radova dopuštaju toj kvaliteti kreativnog procesa da dosegne svoj vrhunac jer dopušta brzo, intenzivno suočavanje sa mišlju i traži spontani pristup, a svatko tko je ikada pokušao dosegnuti određeno razumijevanje vlastitog disbalansa zna koliko je spontanost oslobađajuća kada nastupi. Propitkivanje odnosa i korištenja boje nerijetko shvaćam tek nakon što pojedini kadar bude završen. Podsvjesno poigravanje sa psihološkim karakterom boja nudi određenu zaštitu nad iskrenim prikazima svakog unutarnjeg pokreta. 
Korištenje različitog slikarskog materijala, od grafitne olovke, fasadne boje do markera u boji i uljane pastele, nikada me ne prestaje fascinirati zbog broja mogućnosti koje nudi za spontano i intuitivno građenje vizualnog identiteta rada. Dugo me mučilo pitanje, što je važno prikazati na djelu. No, iako i dalje ne znam odgovor na to pitanje, figure koje crtam oslikavaju određenu unutarnju stvarnost i kroz prikaz njihove depersonalizacije ujedno predstavljaju i pokušaj rješenja određenog unutarnjeg sukoba pretvarajući ih u zbirke stvaralačkog procesa. Veza između ideje o djelu i materijalizacije te ideje prožeta je zbiranjem misli i aktivacije kreativnog impulsa. Da bi ideja pronašla svoje mjesto unutar različitih slojeva crne boje, težnja je da se postigne stanje maksimalnog automatiziranog prepuštanja podsvjesnom stvaranju i osvijesti imaginacija u punom smislu riječi.