Izvanzemaljac

Nismo dugo čekali novu zbirku Barbare Baždarić. Zaista nismo. Nakon nedugog skrivanja u ježevoj kućici mekog poetskog šiblja, ona je svakodnevno na velikom konopcu između dviju bukvi vješala svoje sličice od tuša i sušila ih na zlatnom suncu. Neke su se osušile, neke presušile. Neke je trebalo popeglati, dopeglati, dosušiti. Brzi postupci skraćivanja i dopunjavanja, prekrajanja i ponekog drapanja poetske tkanine uz pare čaje od lišća i kaša od češera, doveli su je do brzog završetka. Posložene sličice u velikoj mapi našle su se na adresi svijeta. E, sad, je li taj svijet ona lisica iz Ćopićeve šumske bajke Ježeva kućica ili možda neka druga šumska neman – ne znamo. Ostavimo to zasad tajnim.

Marljivi rad na tekstu koji uvijek na uzglavlju stoji i zviždi gore od velike zidne ure koja budi na posao (oprostite mi, zemljani, koji koristite mobitel) dao je knjigu veliku 123 strane, tešku dvostruko toliko jer srce koje plamti ne šuti, a voluminozno veliku kao maleni dar na polici ili kuća poezije. Pa kud toliko? Mnogo smo puta razgovarali treba li knjiga poezije biti toliko velika. Pogotovo moja malenkost, učmali crv sklon minimaliziranju literature i maksimaliziranju doživljaja. No, složili smo se kako ovo nije antologija ili izbor učinjen iz pera kolege ili oduševljena čitatelja, već povijest nekih unutarnjih mijena same autorice. Daljnji će me tekst obvezati na stručno tapkanje u mraku ozračenih stihova, no opet mi se omaklo ovo. Autorica! Nije li možda lirski subjekt? Subjektica? Junakinja? Ne mogu ne čuti zvuk čovjeka u zarobljenoj kući stihova, autoricu koja poput Matovilke spušta svoje vlasi do kraljevića koji se penje po kuli kako bi razotkrio. Stih. Sunovraćenje značenja niz kulu lakše je od njegove izgradnje. Valjda. / Tin Lemac