Johan Gustavsson - Smultronstället

Vjerujem u umjetnost kao jezik (sredstvo komunikacije) koji se koristi za komuniciranje na drugačijoj razini od alternativa kao što su tekst i govorni jezik. A ako je umjetnost jezik, onda ona treba iskoristiti svoje kvalitete i izbjegavati poznate, logične metode komunikacije koje je čine naprosto redundantnom kada ih oponaša. Vjerujem u komunikaciju s publikom koja se neće služiti racionalnim, logičnim ili tradicionalnim metodama, nego će biti tjelesna komunikacija koja se obraća vašoj „utrobi“ prije nego racionalnom mišljenju.

Umjetnost je kao medij često preopterećena i nakrcana strukturama i teorijom koje posuđuje iz drugih disciplina. Iako se uvode kao oruđe za istraživanje i analizu, pristupi ove vrste ponekad imaju nejasan fokus i često postanu autoreferentni. Mislim da se Umjetnost treba vratiti svojim izvorima ili će postati sredstvo puke spekulacije umjesto da služi komunikaciji, i bit će prilagođena publici sa sasvim tehničkim predznanjem i interesima.

S druge strane, umjetnost koja je u stanju vratiti i uhvatiti elementarni doživljaj života ponovo će steći vrijednost kao sredstvo neposredovane komunikacije. Komunikacije koja je direktna i neovisna o značenjima ili temama koje je moguće dokumentirati. Umjesto da ima značenje, umjetnička gesta je sama po sebi značenje. Ona je važna za živog pojedinca utoliko što ga ne informira o nečemu, nego ga osvještava. Potiče mišljenje jer je sačinjena od misli i jer nam skreće pozornost na neočekivana otkrića u samom činu našeg mišljenja.

Mi ljudi upijamo goleme količine informacija putem osjetila. Svjesno ili ne, mi vidimo, osjećamo, zamjećujemo, čujemo ili mirišemo nevjerojatno veliku količinu informacija, i to neprestano. Dakako, mi nismo svjesni svih informacija koje primamo, ali one na nas utječu više nego što mislimo.

Moji radovi sve više proizlaze iz usredotočenog djelovanja, iz gotovo meditativnog stanja uma u kojemu se nadam uspostaviti vezu sa svime što sam ikada vidio, čuo ili doživio. Intuicija je ključ za sve doživljaje i znanje koje netko posjeduje. Uz koncentraciju i putem tog meditativnog procesa mogu prožeti crteže informacijama kojih čak ni sam nisam svjestan u potpunosti.


Kratka biografija
 
Johan Gustavsson rođen je 1978. godine u Stockholmu. Pohađao je nekoliko umjetničkih akademija i boravio godinu dana u Švedskoj i jednu godinu u Finskoj prije nego što je došao studirati u Haag, na Kraljevsku umjetničku akademiju, gdje je diplomirao 2004. godine na Odsjeku za 3-D. U to vrijeme preuzeo je na sebe organizaciju sada devetnaestogodišnjeg prostora pod vodstvom umjetnika 1646. Ondje još uvijek kurira i organizira izložbe. Tijekom posljednjih sedam godina Gustavsson radi kao tutor na Odsjeku za interaktivni medijski dizajn Kraljevske akademije u Haagu. Uz to već šest godina predaje strukturiranje slike (image development) na Odsjeku za fotografiju, KABK.
 
1646 je umjetnička inicijativa i projektni prostor u središtu Haaga, koji promiče razmjenu između lokalnih, nacionalnih i međunarodnih umjetnika i umjetničkih prostora, a djeluje i kao platforma za debate, istraživanje, proizvodnju i prezentaciju autonomne vizualne umjetnosti. 1646 nudi pozvanim umjetnicima fizičko, ekonomsko i kritičko okruženje/kontekst u kojemu mogu proizvoditi, raspravljati i prezentirati nove radove. Od 2008. godine  1646 ima i program studijskih boravaka. Za dodatne informacije vidi: www.1646.nl.
 
Godine 2008. Gustvsson je bio kulturni ambasador za Gemeente Den Haag te je putovao u mnoge strane zemlje kako bi promicao hašku vizualnu umjetnost. Nedavno je pokrenuo novi projekt „The Naked“, na kojemu djeluje i kao član odbora. Projekt se odvija u suradnji s Hichamom Khalidijem (Tag), Robom Knijnon (Heden), Eelcom van der Lingenom (Nest) i Mariusom Lutom (Billytown). „The Naked“ promovira glokalno shvaćanje današnjeg svijeta umjetnosti: „globalni pogled iz različitih lokalnih perspektiva“. Za dodatne informacije vidi: www.thenaked.nl



Jednonogi stolovi, otužna božićna drvca i mladenački mlazovi
O crtežima Johana Gustavssona
  
‘Napisati pjesmu znači konstruirati verbalno sredstvo kojime će se neki doživljaj moći sačuvati beskonačno dugo tako što će se reproducirati u svakome tko tu pjesmu pročita.⁽¹⁾ Nemam običaj svoditi vizualna umjetnička djela na filozofiju, književnost ili bilo koju drugu apstraktnu ideju, ali želio sam započeti esej o crtežima Johana Gustavssona ovom izjavom engleskog pjesnika Philipa Larkina jer vjerujem da ti crteži zahtijevaju zdravo reakcionaran i tradicionalan pristup.
 
Reagirajući na klasicističku umjetnost, romantičarski umjetnik je sredinom devetnaestog stoljeća želio biti ‘vjeran prirodi’.⁽²⁾ Krajem stoljeća kipari poput Rodina još uvijek su ponavljali isti moto. Međutim, kada je kritičar André Gsell pokušao pomiriti tu ideju s dijelovima Rodinovih kipova koji su se činili anatomski netočnima, Rodin je pojasnio kako je njemu ustvari važna umjetnikova ‘vizija’ prirode ili, drugim riječima, njegov ‘temperament’. ‘Ono što mi se kod njega prvenstveno sviđa’, kaže Larkin o Thomasu Hardyju, ‘to je njegov temperament, i način na koji vidi život.⁽³⁾ Isto vrijedi za kipara Henryja Moorea, koji piše i govori o ‘reakcijama na život’ i ‘osobnoj viziji forme’. ‘Najizrazitija kvaliteta svake primitivne umjetnosti’, napisao je 1941. godine, ‘njezina je intenzivna vitalnost. To je nešto što su napravili ljudi koji direktno i neposredno reagiraju na život. Za njih kiparstvo i slikarstvo nisu bili proračunata ili akademska djelatnost, nego način izražavanja snažnih vjerovanja, nadanja i strahovanja. To je umjetnost prije nego što su je zagušili ukrasima i površinskom dekoracijom, prije nego što je nadahnuće zapalo u tehničke dosjetke i intelektualna nadmetanja.⁽⁴⁾
 
Ono što želim reći jest da su u dobrim starim danima umjetnici nastojali biti vjerni svom načinu gledanja na svijet. Za Giacomettija, na primjer (koji je gajio jednako nepovjerenje prema klasičnim grčkim kipovima kao i Moore), to je značilo oblikovati glave onako kako ih je on vidio, a ne kako je znao da doista jesu. ‘Mislim da imamo tako snažnu stečenu ideju o tome kako bi glava trebala izgledati u kiparstvu’, rekao je jednom Davidu Sylvesteru, ‘da se ona sasvim odvojila od stvarnog doživljaja koji imamo kada vidimo neku glavu.’ Također je objasnio da su mu stvari, kada god je želio nešto nacrtati, čak i kao dijete, izgledale manje na crtežu nego u stvarnosti. Možda je zbog toga u odrasloj dobi, kada god bi vidio ljude da idu ulicom, ustvari imao dojam da su vrlo maleni, kao neke sićušne figurice. ‘Budući da sam postao daleko osjetljiviji na razdaljinu između stola i stolca – pedeset centimetara –’, rekao je Sylvesteru, ‘soba, bilo koja soba, postala je beskonačno većom nego što je bila prije. Na neki način, poslala je golemom poput svijeta. I zato je to sve što trebam za život. Tako da je došao kraj odlascima u šetnje.⁽⁵⁾
 
 
Izvantjelesno iskustvo
 
Nije mi namjera svesti Gustavssonove radove na te stare ideje, nego stvoriti okvir u kojemu ću ih razmatrati slobodno, odvojene od suvremenih standarda. Ono što je za nas važno otkriti, to je što to njegovu umjetnost čini specifičnom i osobnom, ili – poslužimo li se Larkinovim riječima – ‘što je tu baš njegovo.’ Henry Moore tražio je ‘pravu vitalnost’ i ‘drugi izraz za nadu da je život vrijedan življenja.’ Na prvi pogled mogli bismo se razočarati budemo li tražili tu vrstu vjerovanja ili vitalnosti u Gustavssonovim crtežima, jer čini se da oni prikazuju paralizirane, ukočene ljude u skučenim prostorima bez svježeg zraka. Osjeća se udaljenost, iako je to ona vrsta udaljenosti koju ćemo prepoznati po tome što nam se usne iskrive u osmijeh: udaljenost koja nas podsjeća na autorovu sposobnost preživljavanja i sagledavanja situacije. ‘Prijatelj mi je ukazao na to’, rekao mi je, ‘da perspektiva crteža (koji zauzimaju gledište izvan okvira arhitektonskog prostora) sugerira izvantjelesno iskustvo. Osobno nikada nisam imao takvo iskustvo, ali nisam više mogao zaboraviti njegovu opasku.’ Mislim da perspektiva crtača ukazuje na to da je pobjegao od prikazanog klaustrofobičnog okoliša ili da barem nastoji pobjeći od njega. Ponekad nacrta i sebe kao da sudjeluje u prizoru, što upućuje na to da nije sasvim pobjegao i dopušta nam da bacimo pogled na njega izvana. Na taj način on nas podsjeća na Kunderinu opasku da se Kafkini likovi ne mogu smijati vlastitim avanturama jer se nalaze unutar šale, a ne, kao čitatelj, izvan nje.
 
Zbog čega vjerujem da bi tradicionalan pristup tim crtežima bio prikladan? Zato što se čini da se njihova forma povlači. Zamjećujemo svjesnu i senzibilnu uporabu linija, ali osim što nastoje ne biti virtuozne, te linije ne prizivaju neku nerealističnu likovnu dubinu, one ne uspostavljaju neki autonoman svijet, nego žele biti svrhovite. U zajedništvu, ponekad u kombinaciji s malenom količinom boje, one nastoje prizvati u duh prizor za koji se čini da se odvija u nekom balonu snoviđenja. Ustvari, podsjećaju me na Tarkovskijevu definiciju filma kao pokušaja da se sačuvaju posebni trenuci tako što će ih se zatočiti u vremenske balone koji se mogu uvijek iznova posjećivati u beskonačnost. Također nastojim zamisliti prizore kakve je stvarao Ingmar Bergman, ali lišene veličanstvenog osvjetljenja kakvo vidimo u njegovim filmovima, ogoljene od boje i svakog suvišnog elementa, oglodane do kostiju koje će zauvijek odolijevati vremenu. Kao da Bergmanovi filmovi preživljavaju kroz koščate crteže koje je netko na temelju njih napravio, desetljećima nakon posljednje projekcije.
 
Na Gustavssonovim crtežima kao da susrećemo obitelji ili male skupine prijatelja koje su postale okamenjene ikone prolaznoga svijeta. Satovi su prestali otkucavati, ili nas pak muče u beskonačnost svojim bučnim tesanjem neostvarenih intimnih trenutaka.
 
Prekrasne, asimetrične kompozicije. Prekrasno uhvaćeni crteži, oklijevajućih ili robusnih linija, koje ponekad polagano nestaju, s jasnim oblicima koji iznenada postaju nerazlučivi ili zamusani, sa smiješnim mrljama boje, s čajnicima mladenačkog mlaza, s prikazima sićušnih čekića i tankih slavina, s utičnicama koje nas povezuju s vanjskim svijetom, s jednonogim stolovima, otužnim božićnim drvcima i sanjarskim ljetnikovcima, s čudnovato šutljivim likovima.
 
Veoma često ti likovi puše. Dim je škakljiva stvar za nacrtati, osobito na mjestu gdje bi trebao nestati, ali on je također simbol mladenačkog buntovništva, dosade i potrage za užicima, zauzimanja poze ili polaganog samoubojstva. Osim toga, mogli bismo zamisliti umjetnika kako stvara najčudesnije oblike dimom svoje cigarete, kako vidi krajnje fantastične prizore u njegovim vrtlozima i njihajima, koje podsjećaju na Tisuću i jednu noć, bješnjenje sablasti ili duhovne susrete.
 
Ono što dominira je, međutim, osjećaj da se nalazimo u prisutnosti čovjeka koji je prošao kroz mnogo toga i sada pripovijeda o svemu, uviđajući da pjesnička evokacija poraza može biti uspjeh. Osjećamo olakšanje. Smiješimo se. Ponekad i smijemo. Ako suzdržanost može biti duhovita, onda je to slučaj na nekima od ovih crteža. Susrećemo kicoša koji elegantno glumi neugodnost. Ulazimo u svijet mračnih snova, i sretni smo kada pobjegnemo. Susrećemo se s umjetnošću u njezinu temeljnom obliku: umjetnošću koja je povezana s iskustvom, ali kroz fizičku prisutnost predmeta. Jer naposljetku moramo priznati da je ono što nas doista uznemiruje crtež, a ne prizori na njemu. Ništa tu nije iskazano, kako kaže Moore, nego se naprosto suočavamo s najčudnovatijim umjetničkim predmetima, koje je stvorio čovjek koji je pobjegao od života i sada lebdi nad njime kao svevideći duh.
 
Hans Theys
Montagne de Miel, 12. rujna 2011.