Josip Knežević - Nominis 0.00#

Gledam u titrave artefakte, u glitchanje piksela koje nastaje kompresijom. U vremenskom slijedu video codec sažima podatke kako bi nam učinio sliku brže vidljivom, međutim prevelikom količinom kompresije različitih boja nastaje glitch - čineći samu tehnologiju sabijanja slike vidljivom. Vidim Nominis, prisutnu kroz video na nekoliko anakronih monitora formata 4:3, međutim primjećujem da je slika formata 16:9. Ovaj crni obrub pri vrhu i dnu slike na monitorima koje više ne koristimo, osjećam kao trag vremenskih preklapanja. Rubovi crne plastike prefarbani su u zelenu koja se preklapa i spaja sa zelenom tkanine na podu na kojem se monitori nalaze. Gledam u zelenu i green screen platno. Zelena chroma key compositing - postprodukcijske tehnologije kojom ćemo nešto što nalazimo ispred nečeg naći ispred nečeg sasvim drugog jednostavnim odvajanjem boja na video slici. Odvajamo baš zelenu jer je najmanje nalazimo na ljudskoj koži. Nominis svoju kožu prekriva drugom, kožom skrojene od još jednog od opipljivih materijala prenesenih iz umjetničina studija u prostor galerije. Gledam u preklapanje prostora i tijela u videu. Zelena zatitra i pobijeli. Zeleni predmeti zatitraju i pobijele spajajući se s pozadinom. Meka tkanina sada je od oštrih i šiljastih rubova, podsjećajući na staklo čija se prozirnost gubi u slaboj rezoluciji. Prošećem se po prostoriji i među smotuljcima bijele i zelene tkanine vidim alat kojim Nominis razbija ove staklene glitch planine s videa: Čekić je, kao i Nominis, umotan u drugu kožu. To je čekić u dragu.
   
Nominis je u svojoj igrici prikazana kao drag queen, te izložbu Josipa Kneževića „Nominis 0.00#“ valja čitati i kao priču o identitetu. Prema Foucaultu, identitet nije metafizički pojam, već politički pojam imanentan strategijama moći bez kojeg one ne bi mogle egzistirati. Za Foucaulta taj identitet nije istovjetan čovjekovoj esenciji koja je jedna, već ga promatra kao kontinuirani diskurs u različitim interakcijama i komunikaciji nas s drugima, sugerirajući kako identiteta ima neograničen broj, odnosno ima ih upravo onoliko u koliko je društvenih interakcija čovjek uključen. Ti identiteti su, poput našeg fiktivnog karaktera, Nominis, fluidni, uvijek u nastajanju i nestajanju, preklapaju se ili su, pak, potpuno suprotstavljeni jedni drugima. U predavanju pod nazivom „Što je autor?“ koje je Foucault održao pred Francuskim filozofskim društvom krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, polemizirajući s Barthesom o „smrti autora“, postavlja pitanje iz naziva predavanja u kontekstu identiteta autora. Naime, obojica teoretičara složit će se kako, jednom kad je rad proglašen gotovim, prestaje biti važno što je autor želio reći (niti tko je, uistinu, autor), već je tumačenje djela prepušteno recipijentu. No, Foucault ide korak dalje, tvrdeći kako prazninu koja nastaje smrću autora nekako treba popuniti. Ako promatramo autora kao subjekt, a taj subjekt kao sjecište mnoštva diskursa koji bivaju i stvaraju kroz njega, onda ćemo jasno prepoznati kako je prazninu koja ostaje iza autora moguće zamijeniti usmjeravanjem pažnje na diskurs. Pa iako je diskurzivna konstrukcija društveno privilegiranih identiteta jedan od alata kojima se perpetuiraju strategije moći, kroz generiranje nekih alternativnih diskursa i, posljedično, eluzivnih identiteta, poput onih koje u svojoj izložbi gradi Josip Knežević, a koji uslijed vječno promjenjivog karaktera izmiču svakom pokušaju definiranja, možemo vršiti subverziju tih dominantnih strategija i barem pokušati izmaknuti i njihovu nadzoru i kontroli.