Zoran Roško rođen je 1960. u Šibeniku. Od 1986. zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba kao knjižničar-informator. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je na odsjecima filozofije i komparativne književnosti. Piše eseje, kritike i prozu, bio je urednik u časopisima Libra Libera, Quorum i Tvrđa. Pet godina bio je glavni urednik dvotjednika za kultura i društvena zbivanja Zarez. Objavio je knjigu teorijskih tekstova Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla: reklame postojanja i halucinogene istine: rekreacijska teorija za unutarnja tijela (Naklada MD, 2002.) te romane Ljepota jede ljude (Oceanmore, 2011.) i Minus sapiens (Oceanmore, 2017.). Priredio je zbirku prevedenih priča američkih inovativnih autora Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet (Oceanmore, 2010.). Održava blogove Roškofrenija (http://roskofrenija.blogspot.com) i Zoran Rosko Vacuum Player (http://zorosko.blogspot.com).
 

U ovoj urnebesnoj mješavini krimića, grčke tragedije i homeopatskog futurizma svijetom vladaju algoritmi, a ljudi (opet) znaju gdje im je mjesto – daleko ispod „bogova”. No to je futurizam bez budućnosti (budućnost se već dogodila, a nepoznanica je prošlost - jer se stalno mijenja), krimić u kojem se ubojstva tek trebaju dogoditi. Likovi koji izgledaju poput Bogarta, Bacall, Bergman i Warhola, ali to nisu, u lančanom reaktoru obrata i iznenađenja razmeću se šašavim tragedijama, kao u Chandlerovim krimićima. Grčke tragedije govorile su zapravo o algoritmima, sada algoritmi ispisuju novu grčku tragediju, a najvažnije je pitanje: što se događa ako spajanje ljudi (organske inteligencije) i algoritama (anorganske inteligencije) ne uspije? Junaci uvijek propadaju jer imaju „jedno oko previše”. No u svemu tome nema ničega tragičnog, ovaj roman začinje novu religiju, istinski je utješan jer potvrđuje da su ljudi iznimni baš zato što su strašni, jer nitko ne bi otvoreno bio toliko užasan kada iza njega ne bi nešto stajalo. I zaista, i stoji: u svojem dubokom zlu ljudi skrivaju i čuvaju neizmjernu ljubav da je ne bi oteo kozmički predator. U ljudima živi mrtvi bog, oni su grobnica ljubavi. No tko je predator? Distopijska komedija s mnoštvom sudbinskih odgovora na loša pitanja. Miks 2001.: Odiseje u svemiru, Stockhausena, Raymonda Chandlera, Nicka Landa, Flanna O’Briena, Euripida i Alana Forda. Pomrčina romana po kojoj će se pamtiti 23. prosinca 2020.

Preuzeto sa Oceanmore.hr.