Knjiga na rezervaciji - Maša Kolanović: Poštovani kukci i druge jezive priče
Fotografija: Sandra Vitaljić
Razgovarale: Sanja Milovac i Irena Bekić
Svjedočim jednom povijesnom trenutku preokreta Amerike i New Yorka naglavačke, jednoj tripoidnoj i distopijskoj metamorfozi nalik science fictionu. Možda je to karma, kad se bavim američkim imaginarijem i humanističkom kritikom kapitalizma, da mi osobni američki utopijski trenutak biva prekinut neviđenom krizom koja do radikalnosti zaoštrava pitanje spašavanja ljudskih života i ekonomskog opstanka. Opet, kao spisateljici mi ništa nije slučajno pa ni ova preobrazba kojoj upravo svjedočim. Vrijeme provodim sa strateškim preživljavanjem iz dana u dan i sa široko otvorenim očima iznad maske.
U zbirci kratkih priča Poštovani kukci i druge jezive priče, Maša Kolanović portretira hrvatsku stvarnost kroz prizmu kapitalizma, nacionalizma i položaja žena u patrijarhalnom društvu. Njezini su likovi izgubljeni u vremenu u kojemu žive, dehumanizirani i smješteni u društveno zadane okvire moralnog i prihvatljivog ponašanja. To su iscrpljene majke podređene obitelji, ljudi starije životne dobi zapleteni u birokratskom jeziku, kupci bombardirani reklamnim porukama, tražitelji azila i nezadovoljni radnici unutar velikih korporacija. Svi su oni duboko uronjeni u tranzicijske zakonitosti pri čemu građani s jedne strane jedva preživljavaju, a s druge nemilice troše i podupiru konzumerizam, površne konstrukte ljudskosti i razvoja osobnog, a time i društvenog potencijala.
Knjiga Poštovani kukci i druge jezive priče nagrađena je na pulskom sajmu Libar za vajk, ušla je među finaliste nagrade Fric, a trenutno je u užem izboru za Nagradu Europske unije za književnost, nagradu koja prepoznaje nove književne talente diljem Europe. Maša Kolanović radi kao docentica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od početka godine boravi u Americi, na stipendiji Remarque Institute na Sveučilištu New York, SAD.
Kukci su provodni motiv i dominantna metafora ove knjige koju sam gradila u dijalogu s Kafkinim Preobražajem. Oni za mene znače krhkost, drugost, lomljivost, degradiranost i dezorijentiranost… Jedna duboko egzistencijalna metafora koju u ovom vremenu pandemije možda svi egzistencijalno osjećamo snažnije nego ikad, zaglavljeni u svojim planovima, strahovima, stanovima… (naravno, pod uvjetom da imamo stan). Konotacije se dodatno šire u bliskosti s riječi ''kupac'' što je bila moja primarna motivacija za odabir samog naslova knjige. Do same ideje je došlo kad je moj nećak, tada još potrošački neiskvarene mašte, prilikom jednog posjeta šoping centru namjesto ''poštovani kupci'', čuo ''poštovani kukci'' u obraćanju s razglasa što je za mene bio epifanijski trenutak. Ideja metamorfoze se tako proširila na preobrazbu nas samih kao građana u kupce, korisnike i one bezlične ''poštovane'' kao i sve apsurde i paradokse takve preobrazbe koju u našim običnim i svakodnevnim okolnostima možda ne osjećamo kao nešto osobito zabrinjavajuće i pomalo smo na to sve otupjeli. No, ako je opipamo nekim osobitim osjetljivim, književnim ticalima, razotkriva nam se u svojoj jezivosti. Ovih dana se s metaforom kukaca dogodio i jedan zanimljiv obrat koji želim s vama podijeliti. Naime, dosta mi ljudi ovih dana šalje slike obavijesti na ulaznim vratima jedne DM trgovine u centru Zagreba u kojoj se kupci na ulaznim vratima oslovljavaju kukcima. Da li je riječ o tipfeleru, šali ili svjesnoj intervenciji nekog lucidnog čitatelja, ne znam. No, kao spisateljica ništa ne uzimam kao slučajnost pa na ovo gledam kao na puni krug metafore: od potrošačke kulture do književnosti i nazad.
Kafka je svoje tekstove pisao u zamahu razvoja kapitalizma ranog 20. st., zametku svega onoga što je danas u poodmakloj fazi. Svako vrijeme i svaki kontekst aktivira različite potencijale značenja u književnim tekstovima i općenito, umjetničkim djelima. Meni se čini kako iz prepoznavanja našeg kapitalističkog sada u Kafkinim tekstovima pronalazimo puno toga aktualnog da ne kažem akutnog: osjećaj bespomoćnosti, apsurda i krhkosti u odnosu čovjeka i sistema. U tom je smislu Kafka naš suvremenik, a iz tog je uvida proizašao i moj motiv da metaforički povežem vlastiti tekst s Kafkinim.
Teške strane majčinstva, ranjivost starosti, prešutna pravila neravnopravnosti u braku, prešutno toleriranje različitih oblika netrpeljivosti su još uvijek svojevrstan tabu u našem društvu. Na takav sam se prikaz, osobito majčinstva, u pričama odlučila jer društvo rijetko prepoznaje i priznaje sav teret majčinstva, o tome nije pristojno javno govoriti, podržava se samo idealna verzija. A opet, žene među sobom dijele upravo takve priče, jedna drugu razumiju po pitanju umora i opterećenosti u golemom emocionalnom i fizičkom radu koji unatoč svim krilaticama o ravnopravnosti ipak većinom pada na leđa žena.
Što se događa sa ženom koja izlazi iz zadanih okvira?
Hrvatsko je društvo još uvijek duboko patrijarhalno društvo. I to je nešto što govorim na temelju vlastitog svjedočanstva. Teorijski uvidi i politička uvjerenja mi pomažu da to sve skupa osvijestim i artikuliram kroz svoj rad. Izlaženje iz okvira je uvijek težak i bolan proces, ali neke su se hrabre žene prije nas za to izborile i sva prava koja danas imamo nisu nam pala s neba. Ako nema izlaska iz okvira, nema ni napretka.
Koliko si i sama uronjena u tu stvarnost o kojoj pišeš, postoje li teme s kojima si se borila i s kojima se možda još uvijek boriš?
Naravno da sve o čemu pišem ili je u meni ili je blizu mene samo što književnost ne bismo trebali promatrati kao doslovan odraz vlastitih iskustva. Književnost reflektira stvarnost na složen način i kroz različite glasove koji nisu nužno i piščev vlastiti, intimni glas, već njegova pripovjedna maska.
U svom znanstvenom radu baviš se popularnom kulturom. Koliko je to polje interesa oblikovalo i tvoj književni rad, od odabira teme do formata u kojem se izražavaš pa čak i do oblikovanja čitave knjige, naime ilustracija naslovnice kao i ilustracije unutar teksta su tvoji crteži. Kakva je veza tvog znanstvenog i književnog identiteta, gdje su tu preklapanja, postoje li otpori, smetnje, polja pregovaranja?
Uvidi koje dobivamo iz znanosti sustavni su, temeljiti i zorni, ali znanje koje proizvodi književnost nerijetko govori neposrednije i direktnije te time posredno ukazuje na manjkavost znanstvenog diskursa. Književnosti i umjetnost govore s jednim nepredvidivim viškom znanja i proizvode efekt u našim emocijama koje znanstveni diskurs može teško postići. Zato se ne mogu izražavati isključivo u znanstvenom diskursu. Popularna kultura je također imala veliku ulogu u mom vlastitom spoznajnom, političkom i kreativnom sazrijevanju pa se isto tako i vraća nazad kroz moj rad, posebice kroz vizualno izražavanje.
U svom teorijskom radu spominješ važnost britanskih autora poput Richarda Hoggarta, Raymonda Williamsa, E. P. Thompsona i Stuarta Halla koji proučavajući popularnu kulturu na nju ne gledaju kao na tekstove predvidljive i lako prepoznatljive strukture već je sagledavaju kroz aktivnu proizvodnju značenja unutar življene kulture. Možemo li u realizmu „Kukaca“ prepoznati sličnu umjetničku intenciju, svojevrsnu antropološku kvalitetu? Kao da u podtekstu kratkih priča postoji ideja arhiva ili neke buduće arheologije, što je sugerirano i nekim toposima i motivima – škrinja, zakapanje, pisma teleoperaterima, prikupljanje stvari.
Priče jesu intenzivno uronjene u suvremenu hrvatsku stvarnost i u tom smislu bilježe arhiv naše svakodnevice na niz razina: od materijalne i potrošačke kulture, reklamnih slogana, grafita… Ali ono što je najvažnije, pokušala sam to artikulirati s jednim posebnim osjećajem i iz jedne specifične perspektive. Možda će nekome poslužiti kad se bude zanimao ovim vremenom iz neke udaljene povijesne perspektive kada će upravo osjećaji ljudi prema svim promjenama iščeznuti dok će dokumentarnu kulturu biti relativno lakše rekonstruirati.
Kapitalizam o kojem govoriš je prepoznatljiv tranzicijski kapitalizam. Budući da trenutno živiš u New Yorku – koja je usporedba s američkim kapitalizmom, ili još specifičnije s njujorškim? Je li jedan neviniji od drugog ili je kapitalizam uvijek jednak? Koje su manifestacije kapitalizma u njujorškoj svakodnevici, u dućanima, na ulicama, na reklamnim letcima? Kakvo je lice američkog konzumerizma? Kakav je postupak gentrifikacije, odnosno pretvaranja radničkih naselja u luksuzne građevine?
Kapitalizam jest po svojim temeljnim procesima i vrijednostima jedinstven, ali su njegove lokalne manifestacije, dakako, različite. U usporedbi s američkim, hrvatsko društvo uz sve svoje specifične koruptivno-primitivne elemente zadržava još neke ostatke socijalne države ponajprije u vidu još uvijek dostupnog zdravstvenog osiguranja i još uvijek relativno dostupnog obrazovnog sustava i to je uvid koji dobijete tek kad boravite dulje vrijeme negdje drugdje. Američki kapitalizam, iako puno blještaviji i zavodljiviji po svojoj vanjskoj manifestaciji i neizmjernim mogućnostima, isto je tako neizmjerno brutalniji, a ova pandemija razotkrila je neslućene razmjere te zastrašujuće pukotine. Primjerice, u ovoj situaciji se više bojite računa potencijalnog boravka na intenzivnoj njezi u bolnici nego samih posljedica zaraze koronavirusom… Slike kilometarskih kolona ljudi koji i po osam sati čekaju na ''lunch box'' nisu prispodobive slici materijalnog blagostanja kakvog upisujemo u Ameriku, da ne nabrajam dalje. Fascinantno je i kako potrošačka kultura gotovo simultano djeluje u ovoj preobraženoj stvarnosti pa su se tako reklame ovdje promptno prilagodile situaciji s koronom i djeluju u skladu s emocijama ljudi u karantenama. Kao da su pometene sve reklame iz ''normalnih'' vremena i kao da su ljudi oduvijek zatvoreni po stanovima i povlače se doma u pidžamama pa im se reklame obraćaju u skladu s tim stanjem. Fascinantno kako se sustav brzo prilagodio.
Gentrifikacija o kojoj govorite je jedna prevelika tema za ovu prigodu. Ona je u Americi svojevrsno zlatno pravilo urbanizma, a New York je bogomdano mjesto za antropološko istraživanje kapitalizma na terenu sa svim svojim zavodljivostima, iluzijama, ali i jezivim stranama. Najkraće rečeno, sve ono što ima zanimljivi i zavodljivi oblik u nekom kvartu kreativnog izgleda znači podizanje cijene nekretnina i stanarina i guranje siromašnog stanovništva na nove rubove. No, unatoč svemu tome, New York je za mene oduvijek bio intimno mjesto najveće kreativne inspiracije i taj grad me uvijek iznova ošamuti adrenalinom. Ponajprije zbog toga što centrifugalno okuplja sirovu energiju najvećih mogućih različitosti. Sad u vrijeme korone, kad je ta vibrantna energija ljudi nestala s njegovih ulica, to spoznajem snažnije nego ikad. Ali opet, i u ovom trenutku ljudi su ti koji i dalje čine ovaj grad jedinstvenim više od nebodera, muzeja, galerija, dućana... Na ulicama su sad dominantno vidljivi beskućnici (koji ne mogu ostati ''kod kuće'') i oriđinali koji su u nekom distopijskom obratu preuzeli grad. Trenutno sabirem arhiv takvih prizora.
Umjetnici poput Jean Michel Basquiata, Erica Drookera, Beastie Boysa, njujorških hard core i punk bandova, najbolje izražavaju takav eklektičan duh i žestoku energiju ovog grada. To je nešto što nema toliko veze s institucionalnim i sustavnim načinima funkcioniranja umjetnosti, već organski izvire iz ovoga grada. U smislu institucionalnog akademskog života i znanosti, Sveučilište New York na kojem trenutno boravim je superbogato privatno sveučilište s nama gotovo neprispodobivim materijalnim uvjetima za istraživanje u vidu dostupnosti različitih izvora, literature, mogućnostima usavršavanja, protočnosti znanstvenika, raznolikosti studijskih programa… Ali ne zaboravimo, to je sveučilište s bezobrazno visokim školarinama. U tom smislu, naša sveučilišta s izdvajanjima za znanost kakve imamo i infrastrukturom kakva jest još uvijek imaju kvalitetne stručnjake koji dalju najbolje od sebe. Isto tako, naši se studenti, barem oni Filozofskog fakulteta koje poznajem, doimaju kao politički osvješteniji. S druge strane, posebice u američkoj akademskoj kulturi, vlada veća opuštenost i ljudi se manje (auto)destruktivno vrte oko sve osi, kola neka vrsta zarazne konstruktivne energije, barem je to moje iskustvo.
Trenutna realnost u Hrvatskoj i svijetu opet nas vraća na početak, na Kafku ali primjerice i na Orwella, Huxleya i Samaraga. Živimo jednu potpuno pomaknutu, novu realnost. Kako provodiš izolaciju? O kakvom društvu i svijetu sanjaš? Kako doprinosiš ostvarenju tog sna?
Ovdje sam od sredine siječnja i od kraja ožujka svjedočim jednoj vrtoglavoj promjeni, nezamislivoj za ovaj grad. Koliko god ta promjena bila bolna, antropološki, kulturno i politički je neopisivo zanimljiva. Svjedočim jednom povijesnom trenutku preokreta Amerike i New Yorka naglavačke, jednoj tripoidnoj i distopijskoj metamorfozi nalik science fictionu. Možda je to karma, kad se bavim američkim imaginarijem i humanističkom kritikom kapitalizma, da mi osobni američki utopijski trenutak biva prekinut neviđenom krizom koja do radikalnosti zaoštrava pitanje spašavanja ljudskih života i ekonomskog opstanka. Opet, kao spisateljici mi ništa nije slučajno pa ni ova preobrazba kojoj upravo svjedočim. Vrijeme provodim sa strateškim preživljavanjem iz dana u dan i sa široko otvorenim očima iznad maske. Na cijelu ovu situaciju gledam kao na jednu konkretiziranu metaforu prekarnosti i neizvjesnosti budućnosti globalnih razmjera trenutka u kojem živimo. Takvo je stanje, velikom broju ljudi, nažalost, konstanta i za ''normalnih'' vremena. San? Nadam se da će ova pandemija globalno podići svijest o solidarnosti poput neke nove Internacionale i svakog od nas radikalno i dubinski suočiti sa stanjem u vlastitoj unutrašnjosti kao i s time koliko smo toga spremni podnijeti za dobrobit svih. Vidjet ćemo u tom smislu ''što je nama naša korona dala'' kad sve ovo prođe, a valjda hoće jednog dana, baš bi moglo već jednom.
*Knjiga na rezervaciji serija je razgovora kojom se želi predstaviti po jedno djelo suvremene hrvatske književnosti. Autorice koncepta i urednice serije: Irena Bekić i Sanja Milovac, knjižničarke
Maša Kolanović čita ulomak iz pripovijetke "Kukci su gotovo kao ljudi" kao finalistica Književne nagrade Fric, snimila Deirdre Madeleine Smith