Knjiga na rezervaciji – Selvedin Avdić: Autobusne bilješke
Fotografija: Edvin Kalić
Razgovarale: Sanja Milovac i Iva Bunčić Stanković
Da bi književnost nešto promijenila, potreban joj je prostor, malo tišine i neko ko ima volje da je čuje. Trenutno je suviše buke, mnogo različitih glasova, najbolje se čuju oni najglasniji, histerični, koji sve pojednostavljuju i suprotstavljaju jedno drugom. Ali, ona djeluje, tiho i polako. Na kraju, uvijek književnost daje sud o epohama. Što se mene tiče, zahvalan sam književnosti zato što me je naučila da ne robujem dogmama. Knjige ne nude jednostavna rješenja, one daruju zdravu sumnju. Na tome im hvala.
Koliko često propuštamo trenutak? Zaokupljeni mislima, košmarom unutarnjeg i vanjskog svijeta, suviše lako putujemo iz prošlosti u budućnost, pričajući sami sebi i drugima već dobro poznate priče. Upravo tad, ispred nas prolazi stvarnost. Upravo tako, razvijamo iluzije... A opipljiva ljepota, punoća i bogatstvo nastaju kad smo sposobni iskoračiti i biti prisutni, doživjeti i proživjeti Život upravo takav kakav jest. Za to možemo i ne moramo putovati daleko izvan vlastite svakodnevice. Bit je u detaljima. U slobodnom umu. U opažanjima. Upravo stoga, kao čitatelji, prepoznajemo i cijenimo umjetnost koja je u stanju stvoriti živopisne slike, ogoliti, zaustaviti vrijeme, potaknuti na promišljanje.
U knjizi Autobusne bilješke, Selvedin Avdić svijet promatra kao putnik, kao međuopćinski avanturist na relaciji Sarajevo - Zenica, ali i dok prolazi unutar i izvan granica Balkana, po području Europe, po vlastitoj nutrini. Putuje on (naročito tijekom covid pandemije) i po stanu u kojem živi, po svojoj sobi - a nadahnuće su mu čovjek i međuljudski odnosi, filozofsko-psihološki koncepti razmatranja svakodnevice, uloga promatrača. Pritom se ne izdvaja kao kritičar, već nam ostavlja mogućnost vlastite interpretacije. Avdićev je glas jasan i nježan, a ima snagu razotkrivanja univerzalnih istina, onih koje odjekuju još dugo nakon čitanja.
Ovaj nagrađivani bosanskohercegovački pisac i novinar, jedan je od najznačajnijih regionalnih autora, čiji je opus dostupan i u mreži Knjižnica grada Zagreba.
Fotografija na naslovnici: Adrijana Vidić
U knjizi ste obuhvatili fragmente svakodnevice - utjelovili ste priče kroz putnike, vozače, prolaznike, sebe i svoju obitelj. Obuhvatili ste običnog čovjeka, obuhvatili ste Život. Što Vam je bilo važno izraziti i koja je poveznica između ta dva svijeta - slobodnog koji se, kako ističete, samo naočigled kreće i onog zaustavljenog u jeku korone?
Poveznica sam očigledno ja - kao autor, posmatrač, putnik, rjeđe pokretač radnje, ponekad žrtva. Najvažnije mi je bilo da što bolje napišem, da pokušam vjerno prikazati ono što vidim. Neki čitaoci kažu da sam im uspio skrenuti pažnju na ono što svakodnevno previđaju. Drago mi je zbog toga. Najviše zato što se i sam svakodnevno trudim da prevaziđem brojne "slijepe mrlje" koje sam stekao tokom života. Pokušavam da budem bolji čovjek.
Možete li nam približiti kako su nastajale Bilješke? Jeste li ih stvarali u realnom vremenu - u autobusima, na kolodvorima, odmorištima i granicama, ili naknadno? Djeluju izrazito dokumentaristički. Ima li u njima fikcije?
Zaista su nastajale na tim mjestima koje pominjete. Pisao sam ih u telefonsku aplikaciju Bilješke, jer sam shvatio da tako manje skrećem pažnju na sebe. Sad mi pade na pamet da slično rade i fotografi, izbjegavaju velike kamere jer tako ne mogu biti neopaženi posmatrači. I ja sam shvatio da su ljudi podozrivi prema onima koji pišu u bilježnice, ali im je potpuno normalno da neko, čak i satima, kucka u telefon. Grube skice sam pravio na licu mjesta, a onda sam ih dotjerivao kod kuće i smještao u folder. Ali, zaista nisam ozbiljno planirao da ih ukoričim. Neke sam objavljivao na društvenim mrežama, da bih dobio nekakav odmak od njih, neke sam priređivao za portal Žurnal, a neke su tek tako stajale, s nejasnim planom da ih možda ubacim u neku cjelinu.
Fikcija je minimalna, tu je samo kada pokušavam naslutiti šta se krije iza slike koju vidim, kada pokušavam opisati "prozirnost stvari". Bilješke su tada najuspješnije.
U knjizi su posebno upečatljive slike migranata - vaših sunarodnjaka koji prelaze granicu nadajući se nekom boljem, sigurnijem životu. Pamtimo na našim prostorima rat i raspad države, svjedoci smo i velikih suvremenih migracija ljudi s različitih strana svijeta. Koji je zaključak - učimo li iz povijesti ili smo skloni zaboravu? Ovdje možemo povući paralelu između prošlosti i sadašnjosti - osjećate li promjenu u svom gradu i svakodnevici zbog migracija drugih naroda? Kakvi su Vaši stavovi na tu temu, poklapaju li se oni s razmišljanjima javnosti u BiH, kakva je atmosfera?
Civilizaciju pokreće ljudska potraga za srećom. Tu potragu niko nema pravo drugome da uskrati. Volio bih zaista osjetiti neku promjenu zbog migracija. Susreti s drugim kulturama čovjeka mogu samo obogatiti. Jednoumlje uskraćuje, a ustajala sredina u kojoj generacijama žive iste porodice je incestuozna, bolesna.
Ništa ne učimo iz prošlosti. Šta smo naučili iz pandemije, ili iz rata, iz tih iskušenja bliske smrti, straha za vlastiti život i živote najbližih, iskušenja humanosti, izolacije, solidarnosti? Ama baš ništa. I dalje biramo iste političke stranke koje su nas provele kroz ratove, nismo izgradili bolja i pravednija društva, rijetki su primjeri tolerancije, niko nikome niučemu ne popušta, nove generacije ne učimo empatiji, nego strahu od drugoga i drugačijega...
Neprestano ponavljamo frazu da se zločin ne smije ponoviti, a upravo ovih dana svjedočimo jednom - u Gazi. Céline je napisao da je čovjek human taman koliko kokoš leti. On u mnogim stvarima nije bio u pravu, čini se da u ovoj nažalost jeste. Mada, znamo mi i iznenaditi. Ništa me više ne obraduje nego kada prepoznam solidarnost, humanost kod ljudi. Mogao bih odmah zapjevati.
Bookstan / autor fotografije: Vanja Ćerimagić
Odlučili ste ostati u svojoj zemlji. Jeste li i sami u nekom trenutku razmišljali o odlasku? Kakva je Bosna i Hercegovina u kojoj živite?
Bosna i Hercegovina je, u najmanju ruku, uzbudljiva zemlja. Svaki dan bar po jednom pomislim da bi bilo dobro maknuti se iz nje. Redovno odustajem, iz različitih razloga. Nadam se da se neću pokajati kada jednom bude sasvim kasno za promjenu.
U knjizi se osvrćete na mnoga poznata imena, a priče oko njih pojavljuju se kao crtice koje potiču na promišljanje - možemo ovdje istaknuti Dragu Mlinarca koji kaže: “Razmišljao sam uvijek je li moguće proživjeti život, a napraviti najmanju moguću kolateralnu štetu…”, razgovor Daše Drndić i Bože Koprivice te slikara Josipa Vaništu koji za sebe kaže da je po njegovom dubokom uvjerenju - čovjek neuspjeha. Zbog čega ih uvodite u priče? Što je ono što po Vašem mišljenju razlikuje uspješnog od neuspješnog čovjeka? Prepoznajemo li, kao društvo, istinske vrijednosti?
Uvodim ih zato što su bolji od mene, da se sakrijem iza njih. Uvijek je tako s citatima, oni su dobar zaklon ili podrška.
Ne znam šta je to šta razlikuje uspješnog od neuspješnog čovjeka. Trebalo bi da je uspješan čovjek onaj koji se dobro osjeća u svojoj koži. Ne znam kako se osjećaju današnji tajkuni, a jučerašnji ratni profiteri, kada se zaključaju iza ograda svojih vila. Ne vjerujem da su sasvim sretni, ali ne mislim da imaju grižu savjesti, taman posla. Mislim da su nespokojni jer nema kraja njihovoj gramzivosti, ne postoji količina nakon koje oni kažu dosta. Oni su, recimo, uspješni ljudi, bar ih tako nazivaju mediji. Ne znam da li su uspješni muževi, supruge, komšije, prijatelji... Trebalo bi da je i to važno. Meni je važno.
Jedan ovdašnji privatni univerzitet reklamirao se velikim plakatima s portretima njihovih studenata i porukom "Mi smo ambiciozni". Odvratna mi je ta ambicija, ta trka za nekakvim uspjehom, ma šta on značio, je bezglava, jer se pokušava dosegnuti nešto što je neodređeno. Trkači se tokom takve trke, ne osvrću za onima koje pretiču ili koje obaraju.
Posebno nas se dojmila rečenica u kojoj ističete da je predmet koji je najduže s Vama - mala, plastična figura Indijanca Winnetoua. Vratila nas je u djetinjstvo. Koja je simbolika te figurice? Zbog čega Vam je bitna?
Taj indijanac, načinjen od jednog komada plastike, bio mi je najdraža igračka u djetinjstvu. Bio mi je dovoljan da izgradim bezbroj avantura. Ali u ratu sam, u jednom selu koji je dotadašnje stanovništvo moralo u strahu napustiti, pronašao takvu igračku. Zaglavila se u blatu, u peti od čizme. Kada sam ga izvadio odatle, vidio sam da je identičan mom Winnetouu, čak mu je vrh puške bio odgrižen na istom mjestu. Mora da ga je izgubio neki dječak koji je bježao iz sela. Susret s tom igračkom, na tom mjestu, bio je snažno suočavanje.
Zbog toga se taj indijanac pojavljuje u tri moje knjige. Ima male uloge, ali iznimno važne.
Festival Sanjam knjige u Istri, s Emirom Imamovićem, Predragom Fincijem
i Semezdinom Mehmedinovićem / autor fotografije: Vanja Ćerimagić
Za sebe u knjizi kažete da ste međuopćinski avanturist i da Vam izolacija nije bila toliko tegobna, jer i inače najradije čitate knjige - ipak, opažate kako ste tijekom putovanja po sobi zaboravili proljeće, kako ste prije izolacije bili bolji čovjek, da se svijet smanjio… Iznosite i misao da vjerujete u smjenu godišnjih doba, ali ne i da ćemo konačno odahnuti, da će strahovi nestati… Koliko je vrijeme pandemije utjecalo na Vas u smislu (ne)mogućnosti putovanja? Kako je izgledala Vaša svakodnevica kada niste mogli putovati?
Nisam znao da baš toliko volim ljude, sve dok nisam bi prinuđen da se odvojim od njih. Govorio sam da ću, kada sve prođe, toliko grliti ljude da će policija morati da interveniše. Naravno, nisam to radio, kao što rekoh, ništa ne učimo iz kriza.
Mislio sam da ću uživati u tom lockdownu, imati više vremena za čitanje, slušanje muzike, druženje s porodicom. Ali, naravno, prevario sam se, nije to bila dokolica, bila je to prinudna izolacija, puna jeze, brinuo sam za porodicu, stare roditelje, prijatelje. Umjesto da uživam u čitanju, uglavnom sam zurio kroz trpezarijski prozor.
Također sam mislio da ćemo slaviti kraj pandemije, ali i tu sam se prevario. Niko se ne sjeća ni kada je i da li je pandemija uopšte zvanično okončana. Samo je jenjavala dok nismo dosadili jedni drugima. Ovdje i ratovi samo jenjavaju, meni se čini da ovi naši nikada i nisu završili. I dalje pričamo o njima, jednako strastveno kao da smo jučer odložili puške.
Nažalost, nikada ne možemo potpuno odahnuti, uvijek se neki novi strahovi spremaju, moderniji, ružniji.
Na istoj relaciji Sarajevo - Zenica, putovao je i Semezdin Mehmedinović. Dirljivo je u Bilješkama čitati njegov pogovor, kao i riječi urednika Krune Lokotara - koliko Vam je važna suradnja i prepoznavanje s drugim umjetnicima? S kim najradije surađujete?
Najradije sarađujem s prijateljima. Važniji mi je prijateljski od poslovnog, profesionalnog odnosa. Kod njih dvojice je prisutno oboje, što je izvrsno.
S Krunom sam postao prijatelj kroz rad na knjigama, on je izvrstan urednik, pored znanja i iskustva posjeduje i nekakav instinkt da prepozna detalje koji su jako važni, čini se da su to samo nijanse, ali one "učvršćuju" knjigu. Autor može da ima puno povjerenje u njega. Rijetko viđam Krunu, vidim da puno radi, ali se obradujem kad god ga vidim.
Bez Sema ne bi bilo "Autobusnih bilješki", on mi je rekao da ih moram objaviti. To mi je imponovalo, jer on je jedan od najvećih pisaca u ovim našim jezicima. Poslije smo sarađivali i na "Malim smakovima", a danas me raduje svaka kafa s njim.
Sve u svemu, imao sam puno sreće.
U knjizi smo iščitale mnogo univerzalnih istina… Koja je po Vama snaga književnosti; i na osobnoj razini i spram čitatelja? Doprinosi li književnost promjenama?
Da bi književnost nešto promijenila, potreban joj je prostor, malo tišine i neko ko ima volje da je čuje. Trenutno je suviše buke, mnogo različitih glasova, najbolje se čuju oni najglasniji, histerični, koji sve pojednostavljuju i suprotstavljaju jedno drugom. Ali, ona djeluje, tiho i polako. Na kraju, uvijek književnost daje sud o epohama.
Šta se mene tiče, zahvalan sam književnosti zato šta me je naučila da ne robujem dogmama. Knjige ne nude jednostavna rješenja, one daruju zdravu sumnju. Na tome im hvala.
Djela Selvedina Avdića potražite u mreži Knjižnica grada Zagreba.: https://shorturl.at/lyCUV.
Tehnička podrška: Robert Kaštelan