Svatko tko se detaljnije bavio istraživanjem fenomena cenzure lako bi mogao doći do zaključka da su ljudska civilizacija i cenzura tako čvrsto povezani, da od kad je kulture - od tada bilježimo pojavu cenzorskog zloduha.

Već je glasoviti filozof Platon, u svome djelu Država, prijetio cenzorskim škarama „božanskome“ Homeru, čime je pustio u opticaj ideju cenzure.  I dok je antička Grčka u tom pogledu bila nesistematična, antički Rim cenzuru je naprosto institucionalizirao. Upravo i sam pojam cenzure vuče svoje porijeklo baš iz drevnoga Rima, gdje se prvi put, u današnjem smislu, pojavljuje u ediktu našeg zemljaka, cara Dioklecijana (ilirskog podrijetla) protiv kršćanskih knjiga, 303. godine.
Kršćanska je civilizacija ubrzo, nakon etabliranja, prigrlila cenzorsku praksu te je nakon prvog, nicejskog koncila zabranjeno i proganjano učenje svećenika Arija (poč. 4. st.) da bi već u 5. st. papa Anastazije I zabranio Origenove spise kao heretične. U to vrijeme, iz Biblije su uklonjena mnoga apokrifna Evanđelja, koje Crkva nije odobrila, iako su povijesno autentična koliko i službena.

Ipak, na kršćanskom je Zapadu pojam institucionalne cenzure stoljećima bio glasoviti Indeks librorum prohibitorum. U svojoj punoj formi prvi popis koji je vrijedio za cijelu Crkvu objavio je Pavao IV. (1559). On se sastojao od triju alfabetski uređenih kataloga: prvi je obuhvaćao pisce čija su sva djela zabranjena, drugi određene naslove knjiga s imenima pisaca, a treći anonimna djela. Na kraju je donosio nekoliko zabranjenih izdanja Biblije i oko šezdeset izdavača heretičkih djela.

Tijekom stoljeća jačanja crkvenih pokušaja da kontroliraju dinamiku kulturne proizvodnje ideja, Indeks je doživio razne modifikacije, a na njemu se našlo ukupno 4000 crkvenih i svjetovnih naslova, iz današnje točke gledišta, velikana svjetske književnosti, znanosti, filozofije i umjetnosti, da bi u potpunosti bio ukinut tek nedavne 1966. g. nakon II. vatikanskog sabora. Pored popisa zabranjenih knjiga, u kontekstu inkvizicijskih postupaka često su organizirana paljenja zabranjenih knjiga, usporedno, nažalost i s istovjetnim postupkom prema njihovim autorima (nesretna sudbina Giordana Bruna, dok je Galileo Galilei za dlaku izbjegao onu Brunovu).

Ako ovaj famozni popis zabranjenih knjiga promatramo ipak kao povijesnu kategoriju, ono što je danas u fokusu proučavanja laički su, politički, kulturalni i mnogi drugi, mahom svjetovni cenzorski postupci. U tom smislu, otvorena, direktna cenzura „odozgo“, odnosi se najčešće na totalitarne, nedemokratske režime u 20. st. (nacizam, fašizam, boljševizam),  koji su preuzeli inkvizitorske postupke (popise zabranjenih knjiga i književne lomače), dok se u demokratskim sustavima razvijala cenzura „odozdo“, kroz socijalni fenomen moralne panike i mobilizacije interesnih grupa te njihovog pritiska na institucije demokratskih država (sudove, npr.) da primijene restrikcijske mjere na nepoćudne knjige.

Cenzura je kroz povijest poprimala raznovrsne oblike, u ovisnosti od socijalnog, političkog, kulturalnog ili religijskog konteksta, i od usmjerenja cenzorske oštrice. Mogla se odnositi na knjige, novine, elektroničke medije, političke aktere i njihovo djelovanje, ali cenzura knjiga, pogotovo u knjižnicama, oduvijek je bila najdraža meta cenzora. Tako je postojala preventivna cenzura, „čišćenje“ knjižnica i knjižara od zabranjenih knjiga, formiranje posebnih zatvorenih fondova takve literature, brisanje nepoćudnih stranica iz knjiga, spaljivanje knjiga i eliminiranje njihovih autora.

Ni prostori Hrvatske, u daljoj i bližoj povijesti, nisu bili lišeni spomenute problematike. Ako se kroz povijest, utjecaj gore spomenutog Indeksa i njegovog djelovanja kroz instituciju Crkve uzme kao konstanta, u 19. i početkom 20. st. područje Habsburške Monarhije isticalo se razvijenim cenzorskim institucijama i postupcima. To se nastavilo i u Kraljevini Jugoslaviji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Drugoj Jugoslaviji, a nažalost i u samostalnoj Republici Hrvatskoj, od 1990-ih, naovamo ( Knjigocid: uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih / Ante Lešaja).

Knjižnica Božidara Adžije imala je, od 1945.-1990., izdvojeni fond s nepoćudnim knjigama (814 naslova), dio kojega će biti prikazan na izložbi. Te su knjige danas dio Zaštićenog fonda i može ih se slobodno koristiti u prostoru čitaonice. U istom razdoblju, knjige mnogih uvaženih hrvatskih književnika bile su iz različitih razloga zabranjivane i uklanjane iz javnosti (npr. Kratki izlet / Antun Šoljan).
Našu suvremenost karakteriziraju suptilniji mehanizmi cenzure - od već spomenute metode „odozdo“ i moralne panike u njezinoj srži do osiromašenja knjižnih fondova knjižnica ili autocenzure samih knjižničara koji zbog konformizma ne nabavljaju potencijalno „osjetljivu“ građu.
Ako krenemo od definicije cenzure Aleksandra Stipčevića  kao „(...) sustava mjera koje poduzimaju vlasti ili oni koji tu vlast predstavljaju, za sprječavanje javnog iznošenja ideja i mišljenja koje vlasti drže oprečnim svojim interesima, odnosno onim moralnim i društvenim normama koje vrijede u određenoj sredini i vremenu (...)“, tada možemo zaključiti da smo i danas  jako daleko od stava Conrada Gessnera koji se u svom djelu  Bibliotheca Universalis  (1545.) zalagao za to da sadržaj knjižnica bude takav da ne isključuje niti jednu knjigu, osim onih koje su potpuno bezvrijedne.
I bez obzira da li cenzuru provodili i poticali institucionalni ili neinstitucionalni akteri, društveni, antropološki ili kulturološki supstrat netolerancije, isključivosti, uskogrudnosti ostaje i dalje ključni problem suvremenih društava, ma gdje bila na kugli zemaljskoj. Tako kad se riješimo tog demona iz kolektivnog uma čovječanstva, možemo se nadati da bi „virusu“ cenzure mogao doći kraj. 
 


Literatura :
 
PANIĆ, MATIJA: Cenzura odozdo: prilog teorijskoj raspravi o cenzuri. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 60, 4(2017), 25-44
 
SAMBUNJAK, Zaneta
Ilirizam, cenzura i biedermeier : književnost i knjižarstvo ilirizma prema austrijskoj cenzuri i književnosti biedermeiera / Zaneta Sambunjak. - Rijeka : Maveda : Hrvatsko filološko društvo, 2008.. - 131 str. ; 24 cm. - (Knjižnica veda ; knj. 12)
Bibliografija: str. 123-130 i uz tekst. - Kazalo.
ISBN 978-953-7029-11-1

STIPČEVIĆ, Aleksandar
Cenzura u knjižnicama / Aleksandar Stipčević. - Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1992. - VI, 170 str. ; 24 cm. - (Radovi Zavoda za informacijske studije ; knj. 3. Niz Knjižničarstvo ; knj. 1)
Bibliografija: str. 165-170.
ISBN 86-80-279-78-1
 
STIPČEVIĆ, Aleksandar
Kako izbjeći cenzora / Aleksandar Stipčević. - Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 1997. - 201 str. ; 22 cm. - (Biblioteka Posebna izdanja / Hrvatska sveučilišna naklada)
ISBN 953-169-004-9
 
STIPČEVIĆ, Aleksandar
O savršenom cenzoru iliti Priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih autora / Aleksandar Stipčević. - Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1994. - 208 str. ; 21 cm
Om. nasl.: O savršenom cenzoru iliti Praktički priručnik za borbu protiv štetnih knjiga i njihovih autora.
ISBN 953-6014-29-7