Književne nagrade i nagrađivanje

Književni petak - arhiva
Književni petak - iz povijesti

Facebook Književnog petka

Koncept nagrađivanja iznimnih književnih djela vezan je uz nastanak književnosti – zapise najstarijih tekstova danas ne bismo ni imali da ih nisu nagrađivali zapisivanjem i prenošenjem za iduće generacije. Kako se književno polje kroz stoljeća sve više formaliziralo, tako su i književne nagrade u prošlom stoljeću postale važan dio kritičkog, popularnog i marketinškog statusa svakog nagrađenog književnog djela i njegovog autora.

S obzirom na važnost tih pojmova za književnost, na tribini će biti riječi o njihovoj definiciji, razlikovanju nagrada i nagrađivanja, kao i o tome kako pojedine književne nagrade djeluju na percepciju književnih tekstova. Također, govorit će se i o iskustvima onih koji su bili izravno uključeni u proces dodjeljivanja književne nagrade, i to kao oni koji su je ustanovili, dodijelili ili – primili. (L. Š.)
 
Gosti: Tomislav Brlek, Kruno Lokotar, Hrvoje Tutek 
Urednik i voditelj: Lovro Škopljanac
 

O nagradama i nagrađivanju u književnosti na Književnom petku

 
Iako su književne nagrade i književno nagrađivanje stari koliko i književnost sama, taj je fenomen sve donedavno bio zanemareno područje proučavanja znanosti o književnosti. Iako po svojoj prirodi pripada u vantekstualne, dakle epifenomenalne književne pojave, književne nagrade i susljedno nagrađivanje u zanimljivoj je interakciji sa svijetom književnosti i književnih djela u užem smislu. To se ponajprije odnosi na sustav književnoga vrednovanja koji kao virtualna kategorija prožima duh vremena i opredjeljuje način doživljavanja književnog djela u nekoj epohi. Može se stoga reći da je ta pojava zanimljiva jer u manjoj ili većoj mjeri ima utjecaja na kulturalni sustav unutar kojega književnost funkcionira u nekoj jedinici prostora i vremena.

S tim činjenicama na umu, voditelj i urednik večerašnje tribine Književnoga petka Lovro Škopljanac, pozvao je za goste tribine Krunu Lokotara, Tomislava Brleka i Hrvoja Tuteka, ne bi li razbistrili pojmove koji se tiču tog znanosti razmjerno neosvještenog fenomena. Svaki od gostiju na svom je polju imao nešto s književnim nagradama, a dvojica od njih, Tomaislav Brlek i Hrvoje Tutek, zajedno su s voditeljem Škopljancem sudionici fakultetske nastave književnosti i znanstvenici koji mogu i na akademičkoj razini doprinijeti rasvjetljavanju ove pojave. Kruno Lokotar  ugledni je književni urednik, promotor i aktivist, osnivač književnih festivala i utemeljitelj nekolicine književnih nagrada, te je mogao s praktične strane dati izvještaj iz prve ruke.

Urednik i voditelj Lovro Škopljanac otvorio je tribinu književno-povijesnim uvodom i time ocrtao pojmovni okvir unutar kojega će se kretati razgovor.
Na taj se uvod nadovezao Tomislav Brlek konstatiravši da treba razlikovati hijerarhije književnih vrijednosti unutar nekog književnog sustava koje ovise o estetskim paradigmama i kriterijima od nagrada i nagrađivanja u užem smislu riječi, jer dodijeljena nagrada ne znači nužno i neku trajnu književnu vrijednost, barem ne u kontekstu povijesti.
Složivši se s prethodnicima, Kruno Lokotar iznio je empirijsku stratifikaciju nagrada u četiri kategorije unutar kojih se kreću manje-više sve: nagrada za neobjavljeni rukopis, nagrada za objavljenu knjigu, nagrada za kompletan opus te ona za tematski naručeno djelo, npr. priču, pjesmu, dramu i sl. Naglasio je, nadalje, da su nagrade veoma važan orijentacijski mehanizam za široku publiku, koja se pomoću nagrada može snaći s elementarnim vrijednosnim književnim kriterijima, ali su i signal za „kulturnu potrošnju“.
Za ugled pojedine nagrade u kulturnoj javnosti potrebno je vrijeme, ali i još neki momenti, a na koncu baš o ugledu nagrade ovisi vrijednost nagrađenog djela – taj su mehanizam naši gosti imenovali kao „kulturni kapital“.

Za veći značaj i kvalitetu nagrada dobro je da ih ima dovoljno, iako ne previše, da pokriju sva područja i stilska usmjerenja književne produkcije u nekoj kulturi, tako da se izbjegnu načelna zamjeranja i klanovski utjecaji, pored ideologijskih i svih drugih. Ugled književne nagrade ovisi i o izbornome tijelu, tj. književnim i drugim mudrim glavama koje biraju laureate.

Hrvoje Tutek, i sam dobitnik nekih književnih nagrada, ali i znanstvenik koji se bavio fenomenom književnog nagrađivanja, na diskusiju se nadovezao diskursom sociologije književnosti i kulturalne teorije, ukazavši na značajne, otvorene ili diskretne mehanizme kojima se kroz književne nagrade može vršiti u načelu nepoželjan utjecaj na neku kulturu u određenom povijesnom razdoblju. Iako se čini da danas, barem na „civiliziranom Zapadu“, ili u „slobodnom svijetu“, kako mu ponekad znaju tepati korifeji novoga svjetskog poretka i liberalnoga imperijalizma globalizacije, nema te vrste utjecaja, većina slobodnomislećih aktera teško da bi se složila s tom konstatacijom. Tutek nas je, k tomu, upoznao sa širokim spektrom suvremenih nagrada kod kuće i u svijetu i složenim socio-kulturnim mehanizmima koji iza njih stoje.

Pokazalo se da književne nagrade, pogotovo one ugledne, mogu lako zavarati naivne. Jedino što nam preostaje u tom smislu je osvješćivanje tih mehanizama i stanovita spoznajna distanca kad je riječ o književnim vrijednostima proklamiranih nagradama.

Što se našeg podneblja tiče, pored slabe čitateljske kulture, Lokotar se pozvao na rezultate Facebook ankete koju je provelo Uredništvo Književnog petka prema kojima samo 27% čitača vodi računa o nagradama, barem našima, i orijentira se njima u svome izboru lektire. Iako on misli da se to ne odnosi na svjetske i ugledne nagrade tipa Nobela za književnost, stanovita „metodička skepsa“ kod hrvatskog se čitatelja podrazumijeva kao i zrak koji udiše.  U tom je smislu hrvatsko tržište specifično, ističe Lokotar, jer samo jedna nagrada ne znači i veću tržišnu vrijednost knjige i autora. Tek nekoliko nagrada ima komercijalnog odjeka na koji izdavač i autor mogu računati.

Nakon tog načelnog, teorijskog dijela, svaki je gost iznio svoja osobna iskustva s književnim nagradama. Lokotar je, kao inicijator i osnivač nekih nagrada, objasnio svoju metodologiju „stvaranja“ pojedine nagrade i sve ono što je bitno da bi nagrada postala relevantna. Pored čisto stručnih, tu su veoma važni i drugi, socijalni, ekonomski i organizacijski momenti.

Hrvoje Tutek je pak dao svoje viđenje nagrada iz perspektive dobitnika dviju književnih nagrada, ali i iz znanstvene perspektive, a Tomislav Brlek kao sudionik u izbornome tijelu koje dodjeljuje uglednu Nagradu Vladimira Nazora za životno djelo iz područja književnosti.

Brlek je naglasio da je pozicija „dodjeljivača“ nagrada veoma nezahvalna, jer kod dodjeljivanja godišnjih nagrada žiri ima kandidate koji su mu ponuđeni, pa nagradu dobiju često oni koji ju, na univerzalnoj razini, možda ne zaslužuju. Naglasio je, nadalje, da u izbornome tijelu u kome sudjeluje postoji zadovoljavajući konsenzus oko elementarnih kriterija kvalitete, što je vrlo važno.

Razgovor je istaknuo zanimljivu poziciju onih koji nagradu dodjeljuju, pa su često u situaciji da je najradije ne bi dodjelili nikome, ali ih logika situacije tjera na neki, moguće i neželjeni izbor.

Tribinu je zaključio Hrvoje Tutek kontroverzijama oko nekih nagrada koje su izazvale društvene reakcije. U tom pogledu, ispostavlja se da pitanje utjecaja nagrada na bolju prodaju djela pojedinih laureata, kao i njihovih daljnih karijera, nije jednosmjerna ulica i nema jednoznačni predznak. Od književnih nagrada moguća je kratkoročna korist ali i dugoročna šteta, i obrnuto, kvalitetnom djelu i autoru koji nisu dobili nagradu cijela situacija može biti poticajna i korisna kao stimulans u daljnjem radu.  

Zaključno, rasprava o književnim nagradama nipošto nije jednostavna i zahtjeva slojevit pristup. Književne nagrade nisu jedini kriterij kvalitete, ali književnom polju su jako važne jer predstavljaju kakav-takav orijentir za čitatelje i nakladnike, odnosno kriterij kvalitete za cijelo književno polje.