Književni rad bosanskih franjevaca
|
Starija hrvatska književnost na tlu Bosne i Hercegovine vezana je isključivo uz franjevce, a njezin je utemeljitelj fra Matija Divković (1563.-1631.). On je 1611. objavio Nauk krstjanski - prvu tiskanu knjigu na narodnome (hrvatskom) jeziku u bosanskohercegovačkim prostorima. S njim je započeo život hrvatske književnosti na tlu BiH.Osim na hrvatskom franjevci su pisali i na latinskom jeziku. Najpoznatiji među latinistima jest fra Juraj Dragišić (r. u Srebrenici oko 1445.), pisac filozofskih i teoloških rasprava i jedan od najučenijih ljudi svojega doba. Djelovao je izvan domovine i sva je svoja djela napisao na latinskom jeziku. I kasnije je među franjevcima bilo latinista, kao sto su fra Ivan Ančić, fra Filip Lastrić, fra Marijan Šunjić, fra Ambroz Matić, fra Blaž Josić i dr. Oni su usporedno pisali i objavljivali svoja djela na hrvatskom jeziku.
U povijesti književnosti posebno mjesto imaju djela franjevaca na hrvatskome jeziku. U XVII. i XVIII. st. ona su pretežito teološkog sadržaja i namijenjena su vjerskoj poduci i odgoju širokih slojeva katoličkoga pučanstva. U to doba katolička teologija u Europi nosi snažan pečat općeg crkvenog sabora, održanog u Tridentu (1545.-1563.) kao odgovor na pojavu reformacije koju je inicirao Martin Luther u prvoj polovici XVI. st. Odluke toga sabora potaknule su široko zasnovanu katoličku obnovu.
U duhu te obnove pisali su bosanski franjevci tijekom XVII. i XVIII. stoljeća. Njihova je pisana riječ bila unutar europskog kulturnog i duhovnog okvira, jer su koristili tada najraširenija djela katoličke provenijencije. Uglavnom su ih prerađivali ili prevodili. Zahvaljujući tomu, u kulturni i duhovni krug hrvatskoga katoličanstva dospijevali su likovi i sadržaji klasične i suvremene europske književnosti, a odjeka su imala i kulturna i duhovna zbivanja toga doba. Ti su sadržaji tako postajali dio duhovne svijesti Hrvata katolika. U franjevačkim spisima osjeća se također i odjek hrvatske glagoljske književnosti, kao i književnosti hrvatskih pisaca iz Dubrovnika i Dalmacije.
Svoja djela franjevci su pisali jezikom hrvatskoga katoličkog pučanstva u Bosni, ikavskog, ijekavskog ili pak miješanog ikavsko-ijekavskog oblika. Taj je narodni govor fra Matija Divković, kao najizrazitiji predstavnik te književnosti, obogatio elementima jezične tradicije iz drugih hrvatskih krajeva i time pridonio procesu standardizacije hrvatskoga književnog jezika. Tom procesu svoj su prinos dali i drugi franjevački pisci.
U franjevačkim djelima susrećemo dva pisma: bosanicu (zapadna varijanta ćirilice) i latinicu. Divković je sva svoja djela tiskao bosanicom. Sam je išao u Veneciju i tamo pomagao tiskaru u oblikovanju slova. Međutim, u XVIII. stoljeću latinica je sve više prevladavala, tako da je bosanica uskoro posve potisnuta iz uporabe. Franjevačke su knjige bile jedine pristupačne hrvatskom katoličkom puku u Bosni Srebrenoj. One su živjele u narodu i prenosile se s koljena na koljeno. Neke su od njih postigle iznimnu popularnost, te su tiskane u velikom broju izdanja. Uz Divkovića, pisci takvih knjiga su bili fra Pavao Posilović, fra Ivan Bandulavić, fra Stjepan Matijević, fra Ivan Ančić, fra Stjepan Margitić, fra Lovro Šitović, fra Jerolim Filipović i dr.
Književnom osebujnošću izdvaja se fra Matija Divković . U svojim djelima, napose u knjizi propovijedi ( Razlike besjede svrhu evanđelia nedjeljnijeh priko svega godišta, Mleci, 1616.), on se toplinom i neposrednošću obraća svojim čitateljima - slušateljima. Iako se u svojem pisanju u velikoj mjeri držao stranih predložaka, s unutrašnjim je žarom vjere u svoja djela unosio sama sebe. Uspijevao ih je prilagoditi duhu naroda za koji je pisao. Postao je uzorom drugim franjevačkim pisama, a knjige su mu pretiskivane tijekom slijedećih dvaju stoljeća. Imao je brojno čitateljstvo na području Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Slavonije.
Tijekom XVIII. stoljeća pisana riječ bosanskih franjevaca i dalje je pretežito vjersko-poučnog karaktera. Susrećemo, međutim, i djela iz povijesti (F. Lastrć), jezikoslovlja (T. Babić, L. Šitović), analistike (B. Benić, N. Lašvanin, M. Bogdanović), a javili su se i prvi pisci stihova: fra Lovro Šitović ( Pisna od pakla ) i fra Vice Vicić, koji je svoje pobožne pjesme sam skladao.
Fra Filip Lastrić (1700.-1783.) ide u red najučenijih franjevaca Bosne Srebrene XVIII. stoljeća. Uporno se borio za prava Bosne Srebrene unutar Reda, kada su izbila neka nesuglasja. Zbog toga je putovao do Beča i Rima. U tom kontekstu nastalo je njegovo djelo Epitome vetustatum provinciae bosniensis (Pregled starina bosanske provincije) , po kojemu je stekao visok ugled kao povjesnik i postao utemeljiteljem povjesničke znanosti na tlu BiH. Uz crkveno-povijesni pregled zbivanja dao je i opis Bosne, kako sam kaže, s „građanskog gledišta“. Sudjelovao je, također, u izradbi velike povijesti Danijela Farlatija Illyricum sacrum (Sveti Ilirik), u koju je njegov prilog o Bosni ušao bez ikakvih promjena. U svojim povjesničkim radovima Lastrić nije iznosio samo činjenice, nego je u njih unio i notu pripovjedačke živosti koja te tekstove čini literarno zanimljivima. Napisao je i više filozofskih i teoloških radova, među kojima se izdvajaju zbirke propovijedi.
U XVIII. stoljeću nastali su ljetopisi fra Bone Benića, fra Nikole Lašvanina i fra Marijana Bogdanovića. To su, zapravo, zapisi događaja iz života pojedinih samostana i redodrzave Bosne Srebrene, iz života franjevaca i katolika pod turskom vlascu, te zapisi drugih zanimljivih pojedinosti. Ljetopisi daju bogatu građu za stvaranje vjerodostojne povijesne slike o jednome vremenu i ljudima u njemu. Zanimljivi su i s književnog stajališta, jer se odlikuju neposrednom i iskrenom komunikacijom pisca s čitateljem. Imali su odjeka i u modernoj književnosti: kao bogat izvor nadahnuća poslužili su Ivi Andriću u njegovu literarnom stvaralaštvu.
Književnost bosanskih franjevaca u XIX. stoljeću bitno je određena društvenim i kulturnim previranjima. Na karakter književnih tema utjecale su nacionalnoosloboditeljske i preporodne ideje. Posebnu je ulogu u tome odigrao hrvatski narodni preporod koji je među franjevcima našao vatrene zagovornike, kakvi su fra Martin Nedić, fra Marijan Šunjić, fra Petar Bakula, fra Antun Knežević te fra Ivan Franjo Jukić i fra Grga Martić kao dvojica najistaknutijih među njima. Tradiciju pisanja ljetopisa u XIX. stoljeću nastavili su fra Jako Baltić i fra Mato Mikić, a stihove na latinskom pišu fra Andrija Barukčić, fra Ambroz Matić i fra Blaž Josić.
Fra Ivan Franjo Jukić (1818.-1857.) za svojega je kratkoga života bio djelatan kao prosvjetitelj, književnik, povjesnik, etnograf, zemljopisac, pokretač i urednik prvoga bosanskohercegovačkoga časopisa Bosanski prijatelj , a, k tomu, i politički vrlo angažiran. Svojim putopisima, kao najvrednijim književnim ostvarenjima, ubraja se u sam vrh proznih stvaratelja na tlu Bosne i Hercegovine. Izrazitim darom zapažanja, živahnim stilom pripovijedanja i svježinom misli Jukić je trajno ostao zanimljivim i privlačnim piscem.
Fra Grga Martić (1822.-1905.) književni je rad, za razliku od drugih franjevačkih pisaca, shvaćao svojim pozivom. Bio je aktivan kao prosvjetitelj i politički djelatnik te kao pisac proznih i pjesničkih djela. Njegovo najvažnije pjesničko djelo, kulturnopovijesno vrlo zanimljivo ali skromnijeg umjetničkog dosega, jesu Osvetnici. Taj opsežni spjev, pisan u duhu narodne epske pjesme, nadahnut je idejom stoljetne borbe žitelja Bosne i Hercegovine za slobodu i pravednost. Martić je autor i memoarskoga djela Zapamćenja koje, uz dokumentarne, posjeduje i literarne značajke. S njegovim pjesničkim i proznim djelom zatvara se krug starije hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini.
Fra Marko Karamatić