Književnost i glazba - intermedijalne perspektive
Iako je riječ o instrumentalnoj glazbi, jer u programnu glazbu ne ubrajamo opere, balete i druga vokalna i scenska glazbena uprizorenja, književne reference iskazane su ponajprije kroz naslove, podnaslove ili čak i opsežnije programske izričaje glazbe. Tako je popratni programski materijal za glasovitu Berliozovu Fantastičnu simfoniju (praizvedba 1830. godine) tiskani sadržaj, po svakom stavku kompozicije. Zna se da je Berliozu, za tu kompoziciju, opća inspiracija bio Goetheov Faust, te su u Berliozovoj simfoniji uočljive borbe glavnoga junaka s demonima, poput onih koje je imao glavni junak, dr. Faust s Mefistom, u epinomnom spjevu. Franz Liszt piše klavirska i orkestralna djela s referencama na Dantea ili Petrarcu i također Goethea, Claude Debussy komponira svoja djela referirajuči se na Stephanea Mallarmea, Jacques Offenbach Hoffmannove priče, Richard Wagner poseže za germanskom mitologijom (uvertire svojih opera, za koje sam piše libreta), Čajkovski, i ne samo on, poseže za Shakaespeareom (Romeo i Julieta), a Richard Strauss piše svoju glazbu na temelju Nietzscheovog Tako je govorio Zaratustra. Slična je situacija i s nešto modernijima Schönbergom, Ravelom, Mahlerom ili Stravinskim. U hrvatskoj glazbi, najistaknutiji je Blagoje Bersa. Ovdje treba napomenuti da je popis autora koji su pisali programnu glazbu puno širi, a i svaki od navedenih kompozitora ima veći broj djela programne glazbe, a mnogi i onih apsolutne glazbe, dakle bez reference na neki izvanglazbeni sadržaj. To samo znači da jedan sadržaj ne isključuje drugi unutar opusa jednog te istog autora. Može se također sumarno reći da je 19. stoljeće i prva desetljeća 20. bilo razdoblje procvata programne glazbe, iako ona ni do danas nije potpuno nestala. Književnost, s druge strane, puno manje njeguje glazbene sadržaje nego li glazba književne. Točnije, mogli bismo reći da tek manji broj velikih romana i priča poseže za glazbeniim sadržajnim motivima.
U narečenome, 19. stoljeću ističe se Tolstoj sa svojom poznatom novelom Kreutzerova sonata, a mnogi su drugi književnici istovremeno i zavidne muzikološke ili glazbene naobrazbe. To uključuje E. T. A. Hoffmanna koji piše brojne glazbene osvrte i kritike. Proustov Put k Swanu ima pasaže posvećene glazbi, a najznačajniji književnik prve polovice 20. stoljeća koji je dva svoja glasovita romana koncipirao na motivima glazbe bio je Thomas Mann. Njegova Čarobna gora i posebno Doktor Faustus, uz pripovijest Smrt u Veneciji, te Buddenbrookovi najznačajnija su prozna književna djela posvećena glazbi.
Tu je i već pomalo zaboravljeni francuski nobelovac Romain Rolland sa svojim opsežnim romanom Jean–Christoph (1905.). Ovaj roman-rijeka u cijelosti je posvećen istoimenom liku koji je kompozitor, pa je to i roman o glazbi. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je i sam Rolland bio doktor muzikologije i autor mnogih muzikoloških djela, između ostaloga i romansirane biografije Ludwiga van Beethovena i Hectora Berlioza. I drugi su se književnici bavilii životopisom glazbenika pa su česte romansirane biografije poznatih glazbenika od strane uglednih književnika. Nisu to samo njihovi romantični životopisi nego ozbiljna književna djela o glazbi, glazbenicima i njihovim epohama. Tako je Franz Werfell napisao roman: Verdi, Julian Barnes Buka vremena, roman o Šostakoviču a Franz Liszt biografiju Frederica Chopina.
Ni hrvatska književnost nije bez aduta. Od samih početaka naše književnosti glazba je na mnogostruke načine povezana s hrvatskom riječi. Najčešći su oblici uglazbljivanje stihova ili proznih, ponekad mitoloških ili tema iz narodne predaje. Nije rijedak slučaj da su poznati hrvatski književnici istovremeno i glazbenici, kompozitori ili glazbeni kritičari i/ili kroničari, esejisti. U tu skupinu spadaju Držić, Hektorović, Matoš, Milutin Cihlar Nehajev i Nedjeljko Fabrio, dok je Dubravko Detoni poznatiji kao kompozitor, a javlja se i s literarnim djelima. Pored svega toga, brojna su pjesnička i druga djela naših velikih pjesnika i književnika uglazbljena od velikog broja raznolikih glazbenika i kompozotra.
Ipak, za ovu našu temu, Blagoje Bersa najistaknutiji je predstavnik programne glazbe među kompozitorima, dok se od književnih djela koja se bave glazbom mogu izdvojiti novela Kvartet Milana Begovića, roman Dva svijeta Vjenceslava Novaka i mnogi pasaži o glazbi u djelima Miroslava Krleže i Milana Begovića, dok bi se moglo reći da je dobar dio dramskoga opusa Iva Vojnovića prožet glazbenom inspiracijom, posebno dramski komad Ekvinocijo.
Kako bilo, ovaj razmjerno novi, interdisciplinarni uvid u gore opisanu temu, koji nam pružaju intermedijalne studije, pomaže nam da na novi način doživimo programnu glazbu, kao i književna djela s temom glazbe i glazbenika. Ako je to na filmu puno lakše, u književnosti se moramo potruditi „čuti“ opisanu glazbu, a to je puno teže nego li s drugim medijima. Istovremeno, mnoga glazbena djela moramo naučiti doživljavati i kroz njihov literarni „program“, što također nije tako lako, jer danas ti predlošci nisu opća mjesta kao nekoć, te se i oko toga moramo potruditi. Ipak, za vjerovati je da će se trud na kraju isplatiti u novome uživanju u naizgled već poznatim sadržajima.
Literatura:
- Grgurić, Dijana. Glazba, riječ : istraživanje suodnosa. Hrvatska sveučilišna naklada : Rijeka, 2010.
- Žmegač, Viktor. Književnost i glazba. Matica hrvatska : Zagreb, 2003.
- Županović, Lovro. Hrvatski pisci između riječi i tona. Matica hrvatska : Zagreb, 2001.