Kranjčević 160 godina
Kranjčević je rođen 17. veljače 1865. u Senju. Bio je jedini pjesnik u razdoblju realizma, posljednji romantičar, a svojim je pjesmotvorstvom bio preteča strujanja hrvatske moderne. Objavio je 421 pjesmu te četiri zbirke pjesama, a njegova ostavština dostupna je na poveznici.
Bugarkinje, prvu zbirku pjesama, objavio je 1885. godine. Izabrane pjesme svjetlo dana su ugledale 1898. te ga poslale u orbitu slavnih hrvatskih pjesnika. Zbirka naslovljena Trzaji objelodanjena je 1902. godine, a Pjesme su izašle posmrtno godine 1908. Između ostalog, uređivao je časopis Nada od 1895. do 1903.
Kranjčević se isprva oslanjao na Harambašića i Šenou, Preradovića, slijedeći njihovu metriku te sentimentalnu i domoljubnu tematiku. Neki su mu uzore metra pronašli u usmenoj poeziji te u Prešernovu i Jakšićevu stilu.
Matoš je ustvrdio da je Kranjčević „više retoričan nego liričan” te da je „najviše đak i nasljednik domaćih naših pjesnika.” Doista, umnogome se oslanjao na hrvatsku tradicionalnu poeziju 19. st., ali je jedini od svoga pjesničkoga naraštaja bio vrijedan spomena, kako je jedanput napisao Krleža. U hrvatskome je pjesništvu oživio socijalnu notu (pjesma Radniku), a i bio je jedan od prvih koji je dodirnuo temu iseljeništva (pjesma Iseljenik). Suosjećao je sa siromaštvom i bijedom sunarodnjaka pa zato poziva na akciju (In tirannos) i revoluciju (Vizija), ponekad biva optimist (Povijesni sud), a češće (Astrea) pesimist - želi pravdu i slobodu. Najbolniji obračun s poviješću je u pjesmi Eli! Eli! lamâ azâvtani?!
Matoš misli kako njegovo prometejstvo jest bit poezije te je to protest povrijeđenog protiv pravde.
Krleža u eseju O Kranjčevićevoj lirici kaže: „Riječi su mu po smislu često mutne i zbunjene, nejasne i potpuno zamagljene, ali se između stihova osjeća podzemni huk nevidljive tamne ponornice, što se tu valja pod tim riječima istinito i sudbonosno... sve to znači kretanje jedne tamne ponornice u nama, koja se već javila u Križaniću...
Na noge se, kanibale, što si slasno istim zubom
Jeo mozak poluboga kao i rep magareći!
...Kranjčević je u našim prilikama takvim stihovima zagrmio kao grmljavina i javio se kao truba, budeći kod nas prvi put tajnom svoje sugestije čistu i nepatvorenu snagu poezije.” (Krleža, 1963; 29-30)
Uz knjige, u Studijskoj čitaonici izložen je i preslik tribine Književni petak održan 19. veljače 1965. pod nazivom Kranjčević danas na kojemu je govorio Vlado Mađarević, a sudjelovali su Tonko Lonza, Boris Miholjević i Neva Rošić. Zvučni zapis djelić je Digitalizirane zagrebačke baštine, a možete ga poslušati na poveznici.
Jedan od sudionika te tribine pitao je: „U današnjem broju „Telegrama” Nada Iveljić citira Kranjčevićeve riječi:
,U ženu polaže narod svu nadu svoju - to je vjerovanje moje. Ta ona ima u ruci budućnost, jer žena odgaja.'
A što bi DANAS Kranjčević mogao napisati o tome??? Smatram da se smisao njegovih riječi ne bi smio promijeniti ni danas - mada je prošlo 80 godina od dana kada su napisane”, stoji u zapisniku.
Spomenik pjesniku u čast izradio je poznati kipar Tomislav Ostoja godine 1962., a smješten je ispred Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Grafički dizajn vizuala za izložbu „Kranjčević 160 godina” potpisuje dizajner Josip Vrančić.
Putem poveznice na katalog može se provjeriti raspoloživost djela Silvija Strahimira Kranjčevića u bogatom fondu Knjižnica grada Zagreba.