Kristina Marić: Ničija čestica

(...) Nije slučajno da bijeg od takvog izbora metaforički poistovjećujemo sa zabijanjem glave u pijesak. Ta fraza, koju Kristina Marić izvodi u radu U pijesku (performans, 2017.) je znakovita jer bijeg od suočavanja sa stvarnošću ne vidi u skrivanju od svijeta, nego u simboličkom dokidanju vlastitog pogleda na stvarnost, ukidanju subjektivne, sudioničke pozicije u njoj. Sjetimo li se jednog od onih značenja pojma „zemlja“ s početka teksta, ono nam puno govori o našem doživljaju stvarnosti, koju uglavnom simbolički smještamo neposredno „iznad“ razine tla na kojem stojimo. Nije samo riječ o zatvaranju očiju pred stvarnosti, nego zaranjanju naglavce u sferu koja je izvan njenog domašaja, preko granice. Iako su koncipirani i realizirani neovisno jedan o drugome i nisu inicijalno zamišljeni kao jedinstven ciklus, svi radovi Kristine Marić predstavljeni na ovoj izložbi tiču se pitanja granica, pitanja slobode, pitanja rakursa, pogleda preko, transgresije i transformacije. Slično kao i prethodni rad, performans U glibu (2017.) još je jedno izvođenje jezične fraze koja s jedne strane ima značenje zakočenosti, inhibiranosti, nemogućnosti da se obavi neka radnja, a s druge (najčešće moralne) prljavštine i odvratnosti. No to je, kako pokazuje autoričin čin, opet pitanje rakursa. Naime, igranje u blatu (što ona doslovce i čini, u jednom sanduku na glavnom osječkom trgu) nosi i asocijacije na djetinjstvo, a samim tim navodi nas i na potpuno suprotna čitanja iste situacije. Dječja igra u blatu ukazuje upravo na neinhibiranost, na široki horizont imaginacije, a onkraj površinskih manifestacija prljavštine i nečistoće, ukazuje na neku prvobitnu nevinost i čistoću. Između onoga što nam je dopušteno kao djeci i onoga što se od nas očekuje kao od odraslih ljudi stoji čitav iracionalni bezdan. Čitavo vrijeme oblikujemo zemlju prema vlastitim potrebama, vezani smo za nju na bezbrojne načine, ali u trenutku kada je uzmemo u ruke ili kada njom uprljamo cipele, to je odjednom zazorno, kada je prenesemo s jednog mjesta na drugo, to je odjednom administrativno problematično i politički provokativno, kada u nju zaronimo, raskrstili smo sa svijetom. Čarobna ta zemlja.