Lik koji mi je promijenio život - radovi
Lucija Krivić, 1. razred Gimnazije Sesvete
Otkad znam za sebe, volim knjige. Otkako sam pronašla vrata u te nove svjetove, uvijek ćete me vidjeti s knjigom u ruci. Volim način na koji me knjige dotiču. I volim kako uvijek u likovima iz knjiga mogu pronaći prijatelje. Kada bih morala izdvojiti neke, morala bih izabrati barem dva. Dva književna lika koja su zaista imala velik utjecaj na moj život.
Kad sam bila mlađa, voljela sam školu i voljela sam učiti. Međutim, kako sam rasla, ta se ljubav smanjivala. No, nije potpuno nestala. U mojoj je glavi uvijek boravila Hermione Granger. Gledajući u nju, gledala sam u svoj uzor. Njezina predanost i odlučnost bile su moja motivacija. I u tim trenutcima, kad me vodila inspiracija dobivena iz knjige, kao da sam opet bila ona djevojčica koja u učenju pronalazi radost i zadovoljstvo.
Moje drugo, ali ne i manje važno otkriće je Kaz Brekker iz duologije „Šest vrana“. Koliko god izopačen i pokvaren bio, on u svakom čovjeku vidi potencijal, talent. Ne na onaj sentimentalan način, nego na način da u tebi prepozna dar i natjera te da ga usavršiš. Kad mislim da ne mogu, da ne znam, kao da ga čujem kako mi govori „Prestani dramiti i obavi što moraš.“. To je nekad baš ono što mi treba.
Karlo Cvrtak 5. razred OŠ Luka Sesvete
Anne Frank ,bila je Židovka i autorica Dnevnika ,u kojem je neprestano svjedočila o drami svakodnevnice i odrastanja u izolaciji ,u strahu i skrivanju od nacista za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Rođena je 12.lipnja .1929 ,godine u Frankfurtu na Majni kod obitelji Frank ,Imala je sestru Margot koja je od Anne bila starija tri godine,te roditelje Otta i Edith .Većinu svog života provela je u Amsterdamu u koji je njena obitelj pobjegla nakon što su Židovi postali nepoželjni u Njemačkoj dolaskom nacista .Njemačko državljanstvo izgubila je 1941.Kada su stigli s Amsterdam sve je krenulo normalno .Anne je krenula u vrtić ,učila je nizozemski jezik i sticala je nova prijateljstva.Kada je krenula u židovsku gimnaziju nije bila bila jedina Židovka ,bilo ih je negdje petnaest,zato što židovska djeca ne smiju pohađati nastavu s nežidovskom djecom .Židovima se sada sve počinje zabranjivati.Moraju nositi žute zvijezde na odjeći,a na svojim dokumentima sve mora biti označeno s velikom slovom J ( Jude-Židov ).Na svoj trinaesti rođendan Anne dobiva dnevnik koji je zapravo knjižica za autograme .Vrlo je sretna zbog toga i odmah počinje pisati .Nedugo zatim obitelj Frank odlazi u tajno skrovište ( skrovište se nalazilo u potkrovlju tvrtke "OPEKTA",jer je Anin otac Otto Frank imao svoju tvrtku ). Zatim dolazi obitelj Van Pels (Van Daan ).Ta se obitelj sastojala od Hermann-a van Pelsa ,Auguste van Pels ,i Petra van Pelsa kojeg Anne upočetku smatra sramežljivim i nespretnim ,a na kraju će biti zaljubljeni jedno u drugo. Život je teži kada sve moraš djeliti i nemaš mira .Poslije obitelji van Pels ,pridružuje im se i zubar gospodin Dussel (Pfeffer ) koji je poznat kao mirna osoba prema površnom poznanstvu ,a zapravo je dosadni pripovjedač dugačkih i razvučenih propovjedi o lijepom ponašanju.Život zaista postaje težak kada ga moraš dijeliti sa sedam osoba .Svaki dan moraš biti tih,miran,staložen i moraš uvijek imati na umu da će te otkriti.Anne je u rujnu počela učiti francuski jezik , dok se Petar mučio s engleskim .Gospodin Frank poučavao je Margot također latinskim jezikom .Anne i Margot su se veselile jer su mislile da će početkom rujna ponovno krenuti u školu jer su na jedninom izvoru u svijet ,radionu čuli kako bi 1944.godina mogla biti godina njihova oslobođenja.Dani su prolazili i Anne se odmakla od Petra i posvetila se dnevniku. Anin dnevik završen je 1.kolovoza.1944 .godine ,a nedugo zatim ih je Gestapo policija otkrila.Odvedeni su koncetracijske logore.
Hermann van Pels odveden je u najveći koncentracijski logor Auschwiz gdje je ubijen u plinskim komorama ,Auguste van Pels premještena je u logor Bergen -Belsen ,a potom u Theresienstand gdje joj se gubi svaki trag .Peter van Pels ( sin Hermanna i Auguste van Pels i Anina tinejdžerska ljubav ) poginuo je pri evakuaciji logora od strane nacista 5.svibnja 1945 .Gospodin Fritz Dussel ( (Pfeffer ) umro je 20 ,prosinca.1944.u logoru Neuegamme gdje je bio u pratnji logora Buchenwald i Sachenhausen .Edith Frank umire 6.siječnja.1945.godine u ženskom logoru Auschwitz-Birkenau od gladi i slabosti.Margot i Anne evakuirane su u kamp Bergen -Belsen ,gdje ubrzo nakon toga izbija tifus ,od kojeg Margot prva umire ,a Anne nekoliko dana kasnije .Otto Frank bio je jedini preživjeli logore strahota i umro je 1980.u Balesu u Švicarskoj .Cijeli život radio je na dnevniku objavljenom 1988,godine nakon njegove smrti.
Anne Frank bila je odabranica koja će nositi nešto što nikada nitko nije ,ne može i neće.Bila je ona koja bila gotovo nevidljiva na ovom golemom svijetu , a sada kada nekoga pitate o njoj izgovoriti će kao iz stopa.Ona je bila nešto posebno ,bila je tako ,tako .... bila je ona koja se prepoznaje.Podnijela je tolike strahote,glad muku,smrt ,izgladnjivanje ..... samo zqato što je bila Židovka.Samo radi svojeg židovstva bila je prognana u ogromne logore ,u koje uđeš vjerovatno ti nema povrtatka .Nije nešto bezveze,nije kao svi autori,nije se čak niti trudila da bi dostigla zvanje autorice .Pisala je samo kako se osjeća i što misli .Nije tražila puno ,a dobila je još više.Mi znamo njezinu priču jer ju je ona sama napisala.Mi smo zapravo mogli kroz njenu priču spoznati okrutnost nacista prema Židovima.....Svaka riječ u njenom dnevniku napisana je s ljubavlju,emocijeom i osjećajem.Ona je primjer novoga početka ,novoga života....novog sutra.Zato se njena jedina želja upravo ostvarila.Postala je najpoznatija autorica. Ona je bila tako mlada ,a tako zrela.Svaki puta kada pročitam njenu priču osjetim prazninu,nemoć ,tugu,jad ......Jedino što možemo reći je hvala Anne što si nam dala vjere u bolje sutra i hvala ti nAnne što si podjelila svaki trenutak svoga života s nama.Iako ,nažalost,nisi više među nama osjećam kao da si tu i da pokazuješ pravi put ljubavi , istine i sreće.
17.travnja.2020. DRAGOJ ANNI FRANK .....
Karlo Cvrtak, 5. razred OŠ Luka, Sesvete
Karlo Cvrtak, 5. razred OŠ Luka, Sesvete
LEA ( Dragica ) Deutch bila je hrvatska dječja glumica židovskog podrijetla koja je umrla za vrijeme holokausta.Bila je najmlađa glumica koja je stala na daske zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta .Često su je zvali čudom od djeteta ,a bila je napisana čak i opereta samo za nju.Uspoređivali su je s Shirley Temple koja je u isto vrijeme bila hollywoodska glumačka zvijezda.Rođena je 18.siječnja.1927.godine u obitelji Deutch .Bila je dijete Stjepana i Ivke Deutch rođene Singer.Otac Stjepan bio je odvjetnik.a majka Ivka bila je obrazovana domaćica koja se aktivno bavila šahom .Obitelj Deutch živjela je u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici na broju 29 u dvokatnoj kući.Lea je glumila u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu u skupini Dječje carstvo ,a prva uloga joj je bila Priska u Freudenreichovim Graničarima.Potom su uslijedile brojne uloge u predstavama kazališne skupine Dječje carstvo ,zatim u predstavama G.hauptmanna "Pred izlaz sunca " .Ulogom Marijette u komediji posebno je osvojila je publiku,a Tito Storzzi za nju piše , a Josip Deči uglazbljuje operetu " Čudo od djeteta ".Početkom listopada 1935.godine francuska kuća Path"e snimila Leu u raznim kostimima i atraktivnim točkama .Bili su toliko očarani njezinim talentom da su je pozvali su je u Pariz na godinu dana da nauči francuskli jezik ,naravno Lea je to odbila .Pohvale i priznanja su se nizali , a za Leu su svi čuli.Novine su ispunjavale retke opisivajući Leu i njezinu nadarenost .Posljednji nastup Lea je ostavrila 15.ožujka .1941 .vodeći scenski prikaz Šahovska igra u HNK.u toj predstavi Leine prijateljice glumile su šahovske figurice ,dok je lea vodila i objašnjavala publici poteze.Godine 1941. osnovana je Nezavisna Država Hrvatska koja je donijela rasne zakone,prema kojima Lea više nije smjela glumiti.Sjedila je nepomično na klupi nasuprot HNK -a odjevena u kaput uzorka riblje kosti s našivenom žutom Davidovom zvijezdom ,gotovo je prekrivajući rukom satima gledala u zgradu u kojoj je nekoć bila zvijezda ,a sada u nju više ne smije niti ući.Za obitelj
Deutch angažirali su se mnogi poznati i nepoznati Zagrepčani ,glumci Tito Strozzi ,te par Vika Podgorska i Hinko Nučić ,ali nisu ih uspjeli spasiti.Obitelj je ostala živjeti u Zagrebu ,a Lea je sa 16 godina uhićena i zajedno sa svojim mlađim bratom Sašom i majkom Ivankom poslana u Auschwiz .Umrla je u stočnom vagonu ,iz kojeg je 75 ljudi od njih 25 umrlo među kojima je bila Lea Deutch .Bila je stisnuta uz prozor i mogla je promatrati kako se njezin voljeni Zagreb budi iz noćnog sna .Majka i brat umrli su u logoru ,dok se otac izvukao zahvaljujući gospodinu doktoru Pancu koji ga je skrivao na odjelu u bolnicu .
EVO VAM VAŠIH LOVOR VIJENACA
I S TIME JE NAŠA IGRA SVRŠENA !
LEA DAJČ POSEBNA JE PRIČA KOJA GOVORI O ŽIVOTU JEDNE MLADE DJEVOJČICE KOJA JE GOTOVO ČITAV SVOJ ŽIVOT POSVETILA GLUMI ,PLESANJU I PJEVANJU.BILA JE NEŠTO NEZABORAVNO I POSEBNO.
PLJESAK I KLICI PUBLIKE NIJE NIŠTA ZA ONO ŠTO JE ONA UČINILA.ONA JE ZAISTA BILA DOSTOJNA ZVATI SE GLUMICOM .ZASLUŽUJE NOSITI NAZIV ZAGREBAČKE ANNE FRANK KOJA JE IMALA GOTOVO ISTU SUDBINU KAO I LEA DEUTCH.NAŽALOST,TAKO MRAČNA SUDBINA DOČEKALA JE TAKO VESELU DJEVOJČICU KOJA JE JAKO RANO ZAPOČELA SVOJ PUT PREMA ZVIJEZDAMA ."TAMO GDJE POSTOJI NADA ,POSTOJI I ŽIVOT.ONA NAS PUNI SVEŽOM HRABROŽĆU I PONOVNO NAS ČINI HRABRIMA " REKLA JE ANNE FRANK . ZAISTA,ŠTO SU TAKO DRAGA , I MILA DJECA POPUT LEE I ANNE ZGRIJEŠILA NACISTIMA I NACISTIČKOJ OKRUTNOŠĆU.
ZA SVU DJECU KOJA SU SVOJE MLADE ŽIVOTE PREDALE NOĆIMA I ZLU.ZA SVU DJECU ČIJE SE NOĆI TREBAJU ZAVRŠITI JUTRIMA.
Tea Geršić, 7. razred, Oš Antuna Branka Šimića
Tea Geršić, 7. razred, Oš Antuna Branka Šimića
MOJ KNJIŽEVNI JUNAK
Svi smo bar jednom imali svoj najveći strah. I ja sam ga imala. Moj najveći strah bio je voziti bicikl isto i kao mom junaku
Perici iz knjige
Hrabrica.
Imala sam 8. godina , znam da je to malo previše za učiti voziti bicikl, ali bilo je tako. Nisam znala voziti bicikl jer sam se
bojala. Jednog dana uzela sam bicikl . Nakon nekih pet minuta sam sjela na taj bicikl. Pitate se što sam čekala tih pet
minuta???? Razmišljala sam o Perici. O tome kako je on uspio prevladati svoj strah. Tata mi je cijelo vrijeme govorio kako to
nije teško. Tata me je držao sve dok jednom nije pustio bicikl. Okrenula sam se i pogledala ga, vidjela sam kako stoji i gleda
me. Bila sam sva uplašena, a nisam znala zaustaviti se. Pala sam na glavu i počela plakati jer sam ju razbila. Otišla sam u
kuću i razmišljala kako bi bilo lijepo naučiti voziti taj bicikl. Idućeg dana, dok je tata bio na poslu, ja sam uzela bicikl i sjela na
njega. Počela sam se odgurivati nogama. Mama me gledala zabrinuto, a brat se pripremao za smijeh ako padnem. No sve je
išlo drugačije. Stavila sam noge na pedale i zamišljala kako me tata drži. Mama me brzo snimila da pošalje tati fotkicu , ali ja
sam pala. Bila sam jako tužna, no bila sam uporna. Sama sebi sam u tom trenutku obećala da ću naučiti voziti bicikl.
Dogodilo se 26. 06. 2013. kada sam napokon uspjela voziti bicikl bez padanja. Zahvaljivala sam književnici koja je napisala
knjigu koja pomaže prevladati strah. To je bio moj strah , a sad malo o Perici. Zašto sam ga izabrala? Izabrala sam ga jer je i
on bio uporan dok nije prevladao svoj strah. Zapravo je on imao dva straha , ali ja nisam imala problema s ovim drugim. No
nije samo Perica zaslužan što je prevladao svoj strah, zaslužan je i njegov tata koji ga je poticao. I mene je moj tata poticao.
Znači da su i moj tata i Perica zaslužni za to što sam naučila voziti bicikl i utjecali na jednu važnu promjenu u mom životu.
Hvala im. Sada se vozim na biciklu i uživam u tome.
Perici iz knjige
Hrabrica.
Imala sam 8. godina , znam da je to malo previše za učiti voziti bicikl, ali bilo je tako. Nisam znala voziti bicikl jer sam se
bojala. Jednog dana uzela sam bicikl . Nakon nekih pet minuta sam sjela na taj bicikl. Pitate se što sam čekala tih pet
minuta???? Razmišljala sam o Perici. O tome kako je on uspio prevladati svoj strah. Tata mi je cijelo vrijeme govorio kako to
nije teško. Tata me je držao sve dok jednom nije pustio bicikl. Okrenula sam se i pogledala ga, vidjela sam kako stoji i gleda
me. Bila sam sva uplašena, a nisam znala zaustaviti se. Pala sam na glavu i počela plakati jer sam ju razbila. Otišla sam u
kuću i razmišljala kako bi bilo lijepo naučiti voziti taj bicikl. Idućeg dana, dok je tata bio na poslu, ja sam uzela bicikl i sjela na
njega. Počela sam se odgurivati nogama. Mama me gledala zabrinuto, a brat se pripremao za smijeh ako padnem. No sve je
išlo drugačije. Stavila sam noge na pedale i zamišljala kako me tata drži. Mama me brzo snimila da pošalje tati fotkicu , ali ja
sam pala. Bila sam jako tužna, no bila sam uporna. Sama sebi sam u tom trenutku obećala da ću naučiti voziti bicikl.
Dogodilo se 26. 06. 2013. kada sam napokon uspjela voziti bicikl bez padanja. Zahvaljivala sam književnici koja je napisala
knjigu koja pomaže prevladati strah. To je bio moj strah , a sad malo o Perici. Zašto sam ga izabrala? Izabrala sam ga jer je i
on bio uporan dok nije prevladao svoj strah. Zapravo je on imao dva straha , ali ja nisam imala problema s ovim drugim. No
nije samo Perica zaslužan što je prevladao svoj strah, zaslužan je i njegov tata koji ga je poticao. I mene je moj tata poticao.
Znači da su i moj tata i Perica zaslužni za to što sam naučila voziti bicikl i utjecali na jednu važnu promjenu u mom životu.
Hvala im. Sada se vozim na biciklu i uživam u tome.