Ljubavni abecedarij

O novijoj se pjesničkoj proizvodnji Tomislava Domovića (Zagreb, 1964.) ne piše i ne govori dovoljno. Autor koji je u dekadi što zahvaća drugu polovicu osamdesetih te prvu polovicu devedesetih godina minuloga stoljeća pobrao niz reprezentativnih nagrada („Mak Dizdar“, „Goran“ i dr.), izuzmemo li dodijeljeni mu Maslinov vijenac na festivalu Ča? – Kaj? – Što? 2017. godine, već je dulje vrijeme nezahvaćen lupom književno-kritičarskih te čitateljskih interesa. U razloge slabijega praćenja njegova rada kroz posljednjih dvadesetak godina ne bih želio izravnije ulaziti jednostavno stoga što nisam posve siguran koji su niti bi to u kontekstu ovoga ogleda trebalo biti od primarne važnosti. Na tom je tragu, međutim, moguće objasniti autorovu odluku rukopisni izvornik objaviti u susjednoj nam zemlji. U toj odluci, dakako, ništa nije sporno, ali u razlozima koji su doveli do te odluke moglo bi biti – u dojmu da je odluka rezultatom nepronalaženja nakladnika na domaćem terenu, ali i možebitnom posljedicom autorova revolta prema trpljenju spomenutoga recepcijskog ignoriranja što, uz samu odluku, isto nastoji kompenzirati i kroz visoku produktivnost na društvenim mrežama, a čiji na opciju „sviđa mi se“ svedeni sud čitateljstva po autorove daljnje stvaralačke procese može biti itekako poguban. Naime, nerijetko posve nekritičko „lajkanje“ pjesama-statusa „uzduž i poprijeko“ društvenomrežja same autore koji na istima ustrajno (uglavnom i hiperproduktivno) objavljuju osokoljeni tobože pozitivnom reakcijom lako navodi na krivi smjer – onaj, naime, osiromašen redukcijom ili izostavljanjem samokritike, a što u konačnici dovodi i to estetski upitnih ukoričenja. U danom primjeru, srećom, tomu nije slučaj što će, vjerujem, biti naznačeno i ovim uvidom. / https://artikulacija.hr