Ljubavni dodir
Predstavljanje knjige
06.03.2020. | petak
Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića
Početak događanja: 12.00 sati
Dubravko Ivančan
(...) Razmišljam o tome nad sveščicom posthumnih stihova DUBRAVKA IVANČANA naslovljenom LJUBAVNI DODIR. Osjećam se povlaštenom što mogu ponovno roniti dubinom ovih stihova iz kojih k meni dopire zvuk tajne siringe, na tako suptilnoj frekvenciji da ga samo mirnim duhom i dušom otvorenom za radost mogu interiorizirati u svojem biću. Poznavala sam Dubravka u molvarskim danima svojeg prvog učiteljevanja. Naši su razgovori o poeziji bili pravi seminari, moji orijentiri i reperi koji mi i danas pomažu u „magli sitne sintetike” (Paljetak) koja čini veći dio moderne poezije. Kako je Dubravko Ivančan u hrvatski korpus među prvima donio higijeničnost forme, zalažući se za haiku, i kako ga je sam majstorski svladao, i mene je posrednim putem oslobodio „brbljavosti”“, naklapanja, metaforičkog preobilja i knjiških natruha, ukazujući na to kako su priroda, vlastiti život, ljubav i potraga za duhovnim središtem dovoljni motivi za doživotnu pjesničku praksu. Bio je naočit, elokventan, ironičan, nabrušen prema primitivizmu, ružnoći i nedostatnosti, netrpeljiv prema niskosti i rigidnosti, prijeziran prema kukavičluku, sitnim proračunatostima i izdaji, a prema svakoj izvrsnosti i ljepoti kneževski bogat u divljenju. Vrhunski humanistički intelektualac, Europljanin koji se nije busao u prsa svojim „zavičajnim zaslugama”, a ipak je napisao besmrtnu pjesmu o Podravini, „zemlji vodoplavnoj, nama domovini” koju danas, kao najveći kompliment autoru, drže narodnom pjesničkom tvorevinom! Često potiskujući svoju osjećajnost i osebujnost, Dubravko se nije dao uvući u razgovore tipa on ona ono, već je svoje ushite i ožiljke čuvao jednakom pomnjom kao što škrtac čuva blago, a svetac stigme. Tko je mogao slutiti da je upravo tada, u zrelosti svojih dana, zapisivao: Privih te... kakva/rana/od tvojih grudi!. Da, upravo će dubina bliskosti do koje smo nekoga primili u svoj raskriljeni svijet označit i gabarite brazde, ono strašno nedostajanje nakon odlaska, onu odsutnost nalik smrti o kojoj pjesnik također koncizno bilježi: Rastanak u kiši./Vraćam se u lijesu/noćnog tramvaja. / iz Predgovora Božice Jelušić