Lora Elezović: Kabineti sjećanja

Lora Elezović: Kabineti sjećanja

6. 6. – 17. 7. 2023.             

 
Pamtimo na različite načine pa kada se nađemo u višestruko izbrazdanom polju sjećanja, umjesto konsolidirane nepromjenjive strukture, na sjecištu smo osobnog arhiva slika, kolektivnih imaginarija, njihovog revidiranja i ponovnog uspostavljanja u različitim razgovorima, vremenima i kontekstima. Sjećanja, pa i ona najstarija, s vremenom rastu u mozgu praćena uvijek novim kopijama. Drugim riječima, dosjećanje uspostavlja u mozgu novi neuralni put, a sljedeće, naizgled isto sjećanje, u stvari samo aktivira taj najsvježiji put. Ako se složimo s tim da naše najranije sjećanje zapravo nije starije od trenutka kad smo posljednji put na njega pomislili, tek smo onda na nesigurnom terenu labilnih veza označenog i označitelja, sjećanja i njegove reprezentacije. Sjećanja žive u neprestanoj dijalektici sebstva i drugih u pričanju i prepričavanju, odnosno preseljena u polje vizualnog, u rekreiranju i reprezentiranju mentalnih slika i asocijacija. O tome govori rad umjetnice Lore Elezović.
Riječ je o kreiranju krajolika autobiografskog pamćenja shvaćenog kao kronike života, dugačkog registra u koji posežemo kada nas netko pita koje je bilo naše prvo sjećanje, kako je izgledala kuća u kojoj smo odrasli, koja nam je bila najdraža igračka. Istovremeno, autobiografsko pamćenje je i knjiga zaborava, ali i okvir unutar kojeg se smještaju obiteljske priče o zajedničkoj prošlosti i onda kada to uključuje događaje kojih se ne sjećamo ili osobe koje ne poznajemo. Rad se sastoji od dva drvena i jednog ostakljenog objekta – kabineta sjećanja kako ih autorica naziva – ispunjenih predmetima koji ocrtavaju krajolik osobne biografije temeljene na sjećanju, kao praksi asocijativnog prizivanja u pamćenje događaja, predmeta, ljudi provedenih kroz umjetničku obradu. Ručno izrađeni do najsitnijih detalja, svaki od kabineta osmišljen je i izveden u odnosu na objekte koji su u njega pohranjeni. Jedan je zamišljen kao kuća za lutke no u njemu se, umjesto lutke, nalazi plišani medvjedić zajedno sa svojim još manjim plišanim medvjedićem i malenom precizno sašivenom odjećom. Drugi kabinet funkcionira na tragu opredmećenog spomenara te je ispunjen objektima koji aktiviraju vizualna, taktilna i olfaktivna sjećanja. Primjerice, pikule pospremljene u kožnu vrećicu i uložene na policu kabineta očudit će minijatura ručno izrađenog metalnog zečića u njezinom središtu. Usporedno, skulptura zeca funkcionira kao središnja figura u trećoj ostakljenoj formi kabineta. Postavljeni kao visokoestetizirani artefakti, precizno izvedeni, svjedoče o praksama usporavanja, polaganog i minucioznog ručnog rada u kojem svaki predmet ima svoje mjesto. Iako se rad u cjelini može čitati kao ambijentalna instalacija, on istovremeno u sebi nosi mnoštvo mikroambijenata, pa je gledatelj s kojim autorica računa aktivan istraživač koji će otvoriti ladice, zaviriti u police, posvetiti se detaljima. Pritom se može voditi karticom inventara koju autorica prilaže, kao posuđenoj praksi muzejskog bilježenja građe, ali i odrazu posvećenog i predanog pojedinca, koji vodi računa o svojoj zbirci i koji pristupa predmetima sa strašću sakupljača. Epruvete s mediteranskim biljem koje kroz osjetilo mirisa evociraju na neke druge prostore, drvena kutijica s ugraviranim simbolima te kartice s crtežima u tušu na kojima su prikazane asocijacije iz djetinjstva svedene na jezgroviti prikaz lica, predmeta, životinja ili pejzaža, brižno su pospremljeni na svoje mjesto u kabinetima. Redukciju karakterističnu za crteže koje radi u tušu, zamjenjuje preciznim detaljnim studijama u crtežima olovkom. Nastali prema starim obiteljskim fotografijama kao sredstvu mnemoničke socijalizacije, uvezeni u ručno šivani kožni album, polaze od fotografije kao važnog predmeta koji sudjeluje u kreiranju obiteljske povijesti i obiteljskog sjećanja. Fotografije-predlošci nisu umjetničke niti profesionalne, izvedene iz registra intimnih obiteljskih sveza ulaze u kategoriju uspomena. U suodnosu ovih dvaju medija – fotografskog i crtačkog – autorica opisuje liniju koja polazi iz prošlosti fiksirajući određeni trenutak u prostoru i vremenu, dok istovremeno, kroz sitne pomake u kojima crtež izigrava fotografsku istinu, kreira strategiju za nova upisivanja sjećanja.
Na tom tragu autobiografski luk koji izvodi, a koji započinje u ranom djetinjstvu, postaje labilna konfiguracija neuronskih veza, nesigurna intervencija u vlastito pamćenje, zavodljiva konstelacija opredmećenog sjećanja. No isto tako riječ je o intervenciji u sustav. Semantičko ulančavanje odvija se ne samo zahvaćanjem u vrijeme kroz umjetničku obradu. Naime, kabineti čuda, kao izraz koji se odnosi na zbirku sakupljenih predmeta, izloženih na jednome mjestu s ciljem predstavljanja svoga vremena, u fokusu su višegodišnjeg istraživačkog interesa autorice te korespondiraju i sa specifičnošću prostora u kojem su izloženi. Riječ je o Galeriji-Knjižnici kao heterotopiji, prostoru u kojem se „vrijeme ne prestaje gomilati i uspinjati prema vlastitom vrhuncu“ sa željom da se „sva vremena, sva razdoblja, obličja i stilovi zatoče na jednom mjestu, zamisao da se sva vremena pretvore u jedno mjesto, ali mjesto koje je u stvari izvan vremena, nepristupačno njegovu nagrizanju“.[1] Na tom se tragu rad Lore Elezović može sagledati kao svojevrsna heterotopija koja sabire sjećanja na jednom mjestu, no pritom je ovakva konstelacija tek jedan od mogućih zapisa, nikako ne konačna i nepromjenjiva. Nisu li i knjižnice, koliko god da teže sveobuhvatnosti, tek fragmentarni zapisi svijeta, rizomatske strukture čiju bit aktivira upravo zamagljena margina, a ne vidljivi centar? Kao i kada probiremo po vlastitom pamćenju u kojem se sjećanja pojavljuju i nestaju, riječ je o perspektivi koju zauzimamo, a koja pamćenju daje tek sklisko uporište. Baveći se temom sjećanja, rad Lore Elezović govori više o iskliznućima, napetostima i nestalnosti ovakvih režima nego o njihovim nepromjenjivim zadatostima.

Petra Dolanjski Harni
 
Lora Elezović rođena je 1995. u Torontu, Kanadi. Godine 2014. maturirala je u Školi primijenjene
umjetnosti i dizajna u Zagrebu te upisala preddiplomski sveučilišni studij Likovne kulture na ALU-u u Zagrebu. Godine 2017. upisala je diplomski sveučilišni studij Likovne kulture, smjer nastavnički u klasi profesora Igora Čabraje i komentorice profesorice Ines Krasić, s glavnim umjetničkim predmetom Grafika i primijenjena grafika na ALU-u u Zagrebu. Godine 2020. diplomirala je na ALU-u diplomski sveučilišni studij Likovne kulture, grafički odsjek i stekla zvanje magistra edukacije likovne kulture.Izlagala je na četiri samostalne izložbe i na 50-ak skupnih izložbi u Hrvatskoj i
inozemstvu. Aktivno se bavi vođenjem likovnih radionica od 2017. godine. Članica je HDLU-a od 2020. godine. Godine 2021. postala je ambasadorica za Fabriano, Magnani 1404 i Uni – ball umjetnički pribor. Dobitnica je nagrade Iva Vraneković – Vladimir Dodig Trokut: umjetnici umjetniku” na 36. Salonu mladih, 2022. godine.
 
 
 
 
Program Galerije Prozori podržava Ministarstvo kulture i medija RH I Gradski ured za kulturu,međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba.