Lov na boje jeseni

Jesen dolazi polako i tiho, baš kao tihotapac. Njoj se ne žuri. U svojoj raskošnoj ljepoti i bogatstvu ravna je kakvoj kraljici neke daleke, snovite zemlje. Dostojanstvenim koracima obilazi krajeve i dariva ih zamamnim, mirisnim plodovima. Raznobojnim i sočnim, toliko sočnim da izazivaju zazubice. Utiskuje poljupce na svako stablo, svaku vlat trave... Ali, za razliku od prinčeva poljupca u svima nam dragoj Snjeguljici, njezini poljupci nježno uspavljuju. Ona zna, baš kao što svaka majka zna, da zemlji treba odmora kako bi, kad sunce grane, sve zaživjelo novim životom i prštećom, mladalačkom snagom. Ah, ta divna, nedokučiva jesen koja nebrojenim nijansama boja prošara sve oko sebe i čini da lišće leprša zrakom poput zlatnih leptira. Nije ni čudo da u Japanu ljudi idu u „lov na boje jeseni” - kako oni nazivaju izlete u prirodu i divljenje tom umjetničkom djelu jeseni.
Kad zastanemo da bismo se divili rajskoj ljepoti koju jesen nosi sa sobom, možemo osjetiti kako „drveta poljska plješću rukama” dok bez riječi hvale svog Tvorca (Iz 55,12; Ps 148,7-9).
Djeca, netaknutom nevinošću svojih srca, osjećaju da je tako. Potaknuta time odgojiteljica savjetnica i dramska voditeljica Božica Knežević iz DV Grigora Viteza i odgojiteljica Dijana Horvat, nakon šetnje obližnjim parkovima i lova na boje jeseni, dale su djeci u ruke kartone, boje, škare, ljepila, kartonske rolice i još puno sitnica (koje bi, možda, odrasli odbacili jer im više ne trebaju) jer znaju da je jesen najbolja učiteljica recikliranja: otpalo lišće pretvara se u gnojivo koje će omogućiti nastavak rasta u proljeće.
Izložba je organizirana u sklopu projekta Zelena knjižnica.