Luka Čačić | Bestijarij

Izložba 05.02.2019. - 28.02.2019. Gradska knjižnica Ante Kovačića Zaprešić
Luka Čačić rođen je 1989. godine u Zagrebu. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu upisuje preddiplomski sveučilišni studij Slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Diplomirao je 2014. godine na diplomskom sveučilišnom studiju Slikarstva u klasi prof. Zoltana Novaka. 2014. godine postaje član HDLU-a. Izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi u Zaprešiću, Zagrebu, Varaždinu, Grožnjanu, Sarajevu, Beogradu i Novom Sadu. Trenutno živi i stvara u Zaprešiću.


Bestijarij: što životinje imaju zajedničkog s umjetnošću?
Životinje su već od razdoblja prvih pećinskih izložbi nezaobilazna i neiscrpna tema u umjetnosti. Kao mali čitali smo basne, kratke priče u kojima je životinjama nametnuta ta nezahvalna uloga da se ponašaju kao ljudi. Lukava lisica namagarčila je magarca, mrav je pomogao golubu, i obratno, a lav je zbog prevelikog apetita ostao gladan. Basne svakako sadrže vrijedne pouke za djecu, ali i za odrasle, naviknute na svakojake bestijalnosti, ljudske dakako. Osim u antičkim basnama, životinje su i u kasnijoj pisanoj tradiciji ostale važni likovi pa je u srednjem vijeku popularna literarno-likovna forma bio bestijarij (lat. bestiarium) - poseban oblik ilustrirana didaktičnog spjeva o životinjama, raširen u srednjovjekovnoj Europi - kaže enciklopedija. U srednjovjekovnim su bestijarijima karakteristični prikazi životinja, stvarnih ili izmišljenih (zmajevi, sirene, himere i sl.) slično kao i u basnama imali određenu moralnu i odgojnu ulogu. Bili su to svojevrsni srednjovjekovni bontoni u službi ispravljanja tijela i duha, a osim na bogobojazna čovjeka snažno su utjecali, formalno i sadržajno, na zidno slikarstvo, vitraje, tapiseriju, predmete primijenjene umjetnosti, skulpturu, pa i na suvremenu umjetnost. Povijest umjetnosti je, dakle, nezamisliva bez životinja. I sam umjetnik je u jednom trenutku postao divlja zvijer (les fauves) – strgnut s lanca konvencionalnog akademizma počeo se slobodno izražavati. Počeo je ekspresivno slikati bojama, bez težnje da precizno opiše ono što promatra. Bio je to svojevrsni punk pokret u likovnoj umjetnosti, točka preokreta od koje kreću svi kasniji avangardni pokreti i „-izmi“. 
A ima nečeg „zvjerskog“ i kod Luke Čačića, ne samo zato što prikazuje bića iz faune - čak više u načinu (ne maniri!). Sažet i jednostavan, s nepogrešivim instinktom za boju koja drsko titra s motiva keramičkih vaza i slika, Luka je istodobno harlekinski humoran i uznemirujuće ozbiljan. Ako baš hoćemo, nepretenciozne priče, stripovski uokvirene u motivima radova, mogu se iščitati kao basne ili barem drolerije u kojima su ljudi i životinje ravnopravni akteri. Također je moguće da se Luka rješava vlastitih čudovišta tako što ih prikazuje. U svakom slučaju, Luka afirmira životinjstvo i daje mu zasluženu ulogu, koju je i imalo u umjetnosti. Što o svemu tome misle životinje, barem zasad, ne znamo.

                                                                                                                                                                                                               Mirko Škoc