Marija Golub: Pipe Dreams
Ovaj uvodni tekst pišem mnogo prije nego što sam vidjela izložbu Marije Golub postavljenu u Galeriji VN. Samo na temelju autoričina opisa i nekoliko njezinih skica, bez osobnog doživljaja galerijske realizacije. Bit će mi zanimljivo vidjeti koliko se moja predodžba o izložbi podudara s konačnim stanjem ili kolika je razlika između umjetničine i moje imaginacije, što se dogodilo sa zamišljenim između njegove verbalne i materijalne pojavnosti. Kako sam shvatila u razgovoru s autoricom, ni nju ne brine taj vjerojatni neuspjeh točnog prijenosa ideje u ostvarenje. Raskorak joj je čak dobrodošla pojava, ono na što cilja kada kaže da svoje radove doživljava kao performanse u procesu. Ona izloške shvaća kao preostatak toga procesa, kao rekvizite koji su pri tom korišteni, tek kao znak onoga što se već dogodilo. Zbog toga, umjesto preglednog galerijskog postava s dostojno prezentiranim komadima u statusu djela, čini mi se da će rezultat biti poprilično kaotičan ambijent, u koji će se moći voajeristički zavirivati s ulice i koji će k tome malo i 'iscuriti' izvan galerijskog prostora kako bi obilježio put kojim umjetnica svaki dan prolazi od svojega stana do Akademije...
Za početak znam da su u igri dva lika: Studentica i Akademik. Akademik se zove još i Major, a Studentica Minor. Riječ je o odnosu Minor - Major, što može označavati svaki društveni odnos nadređenog i podređenog, moćnog i slabog. Ipak, time što je taj manji i slabiji određen kao Studentica, a onaj moćan kao Akademik, očito je da je riječ o autoreferencijalnom polazištu: o promišljanju autoričine pozicije u odnosu prema njenom trenutačno aktualnom autoritetu - Akademiku kao najvišem stadiju učitelja i figuri autoritarnog znanja.
Ovdje je dakle uspostavljena autoreferencijalna situacija, što ne znači i autoreferencijalna naracija. Ne znamo točno što će Studentica i Akademik raditi, hoće li se tu razviti kakva priča. Vjerojatno će ovo dvoje samo manifestirati osobine svojega karaktera i uloge: kako čujem, Studentici će klecati koljena, šaka će joj se grčiti od neugode pred autoritetom. Iako privlačna djevojka, ona se prilično nelagodno osjeća u vlastitom tijelu svjesna svih njegovih fizikalija. Previše puši. Imat će klaunovski ovratnik i nezgodno velike uši. Valjda su to uši koje se crvene od srama ili klempave uši zbog kojih joj se vršnjaci nemilo rugaju, a mogle bi to biti i one velike uši od kojih se bolje čuje. Akademik će hodati u zastrašujuće crnim, sjajno ulaštenim špic cipelama. Njegov osobni prostor je prazan, on je, naime, u depresiji, ali bit će napuhan (doslovno). Imat će lulu kao znak jednog davno mu postavljenog velikog pitanja (ovo nije nužno znati, ali priča se da je naša Studentica u doba kad je još bila Srednjoškolka na satu likovnog odgoja o Magritteovoj slavnoj luli-koja-to-zapravo-nije, upitala tadašnjeg Učitelja što je to umjetnost, i ne samo da nije dobila odgovor ili neki poticaj na vlastito razmišljanje o temi, nego je - sve suprotno od onoga kako bi postupio Ranciereov Učitelj neznalica koji bi poslušao i sam nešto naučio iz učenikova pitanja – bila ismijana, ostavljena nesigurna). Studentica od tada ima otpor prema poziciji autoriteta i stanju smislenosti. I ono što sama radi izbjegava oblikovati u čvrsti smisaoni tok. Zato se manifestacije likova ne oblikuju u priče, nego ostaju na razini dojma, atmosfere, stanja: likovi uporno ponavljaju svoje tjeskobno stanje, ne pokreću se u radnje, nisu razrješujuće djelatni. To jest, njihove radnje do apsurda su ponavljani isti pokreti: to su ta krckanja koljena, stiskanja šake, neugodni zvukovi tijela... Tužni klauni. Sve su to 'neuspjeli privatni performansi' reći će naša Umjetnica.
No, iako je lik Studentice autoreferencijalne i autoportretne prirode, Marija Golub ove njegove oznake jednako uspješno izigrava: njezin lik je crtana lutka, slična onoj kakve imaju trbuhozborci. Lik govori u umjetničino ime, ali, da parafraziram Magritteovu sliku s lulom: Ovo nije umjetnica! Lik Studentice je kao ona (bitno je ovo 'kao'). To je taj stupanj odmaka, skrivanje u lik, u vlastiti avatar. Sličnih je postupaka bilo i prije u radovima Marije Golub: u animiranoj fotografiji snimljenoj ispred njezinog vrtića iz djetinjstva kamera se kreće fotografijom dovoljno polagano da opazimo flash egzhibicionistički razotkrivena umjetničina golog tijela, ali i previše brzo da bismo bili sigurni što smo zapravo vidjeli. Ili, kada se u instalaciji Na tavanu umjetnica smjestila u ormar, u metaforu od javnosti dobro skrivenog osobnog svijeta.
U svakom slučaju, sada je već na samoj izložbi moguće vidjeti kako zapravo izgleda ovo Marijino (samo)izlaganje, njezina prva solo-egzibicija.
Evelina Turković
28.3.2011.