Marija Igaly: Čudesan svijet latica
Poznati hrvatski slikar Ivan Rabuzin napisao je 1985. godine u osvrtu izložbe Marije Igaly: „Izvanredno! Čestitam na upornosti i mogućnostima likovnog izraza na ovaj način. Cijeli je život s one strane prirode, a vi ste nam ga dočarali ponovno na sanjiv i poetičan način“.Od tih ranih 80-tih do danas, traje začudni svijet likovnog stvaralaštva Marije Igaly. Dug je to i plodonosan 35-godišnji period u kojem su ljubav prema prirodi i imaginacija, kao i strast i zaigranost, bili autoričine nepresušne pokretačke snage. Zagledanu u svijet prirode, ljepotu i raskoš njenih pojavnosti, autoricu je njen duh vodio sve dublje i dublje, od eteričnih prostranstava neba i oblaka i pitoresknih krajobraza, do pojedinog grma, stabla, cvijeta. Opčinjena otkrivenom ljepotom, ona je poput predanog istraživača, tražila i pronalazila svom duhu srodne oblike u sve sitnijim i sitnijim dijelovima poput latice, vlati trave….A zatim je, prepuštajući se igri mašte i umjetničkoj vokaciji, stvarala svoje osebujne minijaturne kompozicije od sušenih latica cvijeća, listova, trava i dijelova biljaka. Tijekom godina mnogi su kritičari i povjesničari umjetnosti uočili specifičnost i novu umjetničku kvalitetu njenih djela; 1986. godine Antun Bauer kaže:“ Slikarica svojim minijaturama avangardno unosi u kompleks suvremenog likovnog izražavanja jednu novu formu, novu tehniku, nova sredstva – nešto potpuno novo unosi u duh kreiranja jednog likovnog djela“. Stanko Špoljarić 1993. također primjećuje:“ Umjetnost Marije Igaly pravo je osvježenje u buci mnogih trendova suvremene umjetnosti, jer kod nje ono nezamjetno postaje veliko, jednostavno bogato i likovno cjelovito“. Njene su minijature amalgami istančane percepcije i neobuzdane mašte. Njihova je ljepota poput kaleidoskopa, satkana od sljubljenih i suživljenih oblika, boja, struktura, koji, međusobno se prožimajući, predstavljaju novootkrivene prizore, likove…To uočava i Dinko Šokčević 1995.: „Ona zapravo slika, samo umjesto kista i boje koristi zadane oblike latica, a svoje prekrasne boje bira sa palete raznobojnosti cvijeća. Sve ostalo je plod njene profinjene mašte i razvijenog osjećaja koji joj omogućava da u sitnomu svijetu uoči svu veličinu univerzuma.“ Tijekom godina Marija Igaly usmjerila je svoj stvaralački interes ka uvećanjima vlastitih minijatura te je, primijenivši svojevrsni kreativni spin, 1999. godine registrirala i zaštitila toMAgo tehniku, za što je iste godine osvojila srebrnu medalju na 27. Internacionalnoj izložbi inovacija u Genovi, a brončanu na 48. Svjetskom salonu inovacija, otkrića i novih tehnologija „Eureka' 99“ u Bruxellesu. Djela nastala toMAgo tehnikom uvećanja minijatura predstavila su novonastali likovni svijet ove autorice. Ovdje, ona promatrača uvlači u strukture, dematerijalizira konzistentnost minijaturnog prikaza, uvjeravajući da je ljepota oblika perzistentna, da postoji do najmanjeg dijela delikatnih morfoloških struktura. S. Špoljarić o tome kaže:“ Marija Igaly obogatila je iskaz „cvjetne inspiracije“ istinskom inovacijom. Specifičnom toMAgo tehnikom, koja uključuje sve procese postupka minijatura sublimiranosti i suptilnosti, s konačnicom u povećavanju snimanjem i tiskom, do slobodno odabranih formata. Nastaju obrati puni začudnosti, veličina je otkrila jedva primjetno u minijaturi. Pravi su to organički presjeci mikrosvijeta gdje niti i crtež pravilnog rastera upisan u svakoj lati, odražavaju strukture s vrijednošću likovne autonomnosti. Predložak postoji kao „dokument“, no nastavlja put do publike koja slikom izvjesne gigantizacije ulazi u slikaričin imaginarni svijet.“ (2001.). Ovdje bismo se usudili reći da minijatura nije „samo“ dokument, nego je riječ o „paralelnim kreativnim svjetovima“ nastalim u autoričinoj perceptivnoj zaigranosti, znatiželji i istraživanjima. Svijet minijatura, baš kao i onaj toMAgo uvećanja, svjetovi su krajnosti u kojima je kreativna igra dobila svoj likovni izraz, obuhvaćajući na paradoksalan način dualizam racionalnog i podsvjesnog, kontroliranog i nepredvidivog .Opisujući proces izrade minijatura, autorica je objasnila:“ Vrlo polako i strpljivo, prstima ili pincetom poslažem latice na tkaninu prema nekom svom viđenju, ali kad ih poklopim stakalcem, ne znam što će ispasti….jer se latice pomaknu, zgužvaju, preklope, presaviju i onda to bude nešto sasvim drugo od moje prvobitne nakane. No ja se ne ljutim i ne insistiram, ja se samo prilagodim“. Božidar Jušić je primijetio:“Čitanje smisla razdrobljenog svijeta, projekcija je vlastitih preokupacija, želja i vrijednosti Marije Igaly. U tim razlomljenim oblicima umrlih latica autorica „prepoznaje“ što ona želi prepoznati. Nalazi svoj smisao kojim povezuje razbijene fragmente cvijeća: figure iz svojih snova, zagonetnost mitske preobrazbe realnosti, naslovima naglašenu naraciju, posebno njen satirični naboj, humor i patetiku“. Moglo bi se zaključiti da je 35 godina stvaranja ovih osobitih likovnih djela ujedno i vrijeme u kojem je Marija Igaly identificirala kroz prirodu, u svom duhu zapretane oblike, iskazujući svakim svojim djelom samu sebe. Obratit ćemo se Focillonu:“ Umjetnik glada svoje djelo drugačijim očima nego mi, koji se moramo truditi da bismo mu bili nalik: on ga vidi iz unutrašnjosti oblika, ako se smije tako reći, iz svoje vlastite nutrine. Osamostaljeni, oblici ne prestaju živjeti, oni potiču na djelovanje, podvrgavaju sebi isto djelovanje koje ih je izazvalo, da bi ga povećali, potvrdili, prilagodili. Oni su tvorci svemira, umjetnika i samoga čovjeka“.(Henri Hocillon: Život oblika)
Kristina Skerlev
Više o autorici i njenom djelovanju pogledajte na: http://tomago.net/