Bizarni i groteskni likovi, motivi i fabule, nejasne i poremećene relacije i stanja, osjećaji nelagode, paranoje i straha, poveznice su koje bi se mogle uočiti između priča sabranih u zbirci Luđaci i djeca te barda fantastične književnosti E. A. Poea, koji po svemu sudeći nije slučajno istaknut kao jedan od naslovnih junaka jedne od priča. No, ono što ih, između ostaloga, razlikuje jest to da Poe u svojemu tipičnome, a opet osebujnome romantičarskom stilu radnje smješta u gotske prostore, dok se radnje priča Marije Pilić koje se na ovaj ili onaj način otvaraju fantastičnome odvijaju u ambijentima koji podsjećaju na recentnu, blisku i poznatu stvarnost. (…)
Osim narativnih tehnika, jezika i stila, priče Marije Pilić, i one koje se iscrpljuju u simuliranju stvarnosti i one koje se poigravaju s fantastikom, povezuju i likovi koji su situirani na margine društva ili su na vlastitome rubu (…) Povorku takvih likova, koji mogu i ne moraju biti vidno socijalno marginalizirani, prate i naizgled manje ekscesivni, (samo?) psihički ili emotivno pomaknuti ili uzdrmani pojedinci iz susjedstva te bi se svi zajedno mogli svesti pod zajednički nazivnik luđaci, kojemu su u naslovu zbirke pridružena i djeca, u čije bismo, pak, konotativno polje mogli smjestiti i likove staraca i bolesnika (zbog nemoći, nevinosti ili naivnosti kojima su okarakterizirani – također na svoj način djecu).