Mario Matoković: Mjesta koja imaju razloga postojati

Kustoska koncepcija i tekst: Tanja Špoljar

Fenomenom hodanja kao umjetničke prakse bavili su se mnogi autori iz različitih perspektiva, a samim performativnim aspektom hodanja mnogi umjetnici kroz povijest. Istražuje li čin hodanja društvene i političke okolnosti nekog prostora, tretira li se kao spiritualna ili estetska praksa, je li dio samotnog ili kolektivnog iskustva, propituje li kretanje samo ili što to kretanje mijenja u nama/oko nas, je li subverzivni akt otpora prema kapitalističkom sistemu ili prizivanje pravednijeg ekosustava, hoda li se u urbanom ili ne-urbanom prostoru, samo su neka od pitanja koja nam se nameću. Hodanje kao način istraživanja urbanog prostora i kao umjetnička praksa prisutno je od početka dvadesetog stoljeća: od dadaističkih performansa iz dvadesetih godina i kolektivnih odlazaka na mjesta koja nemaju razloga postojati [1] gdje hodanje služi kao medij kritike društvenih vrijednosti do Guya Deborda i situacionista pedesetih godina koji su gledali na grad kao na živi organizam te bili zainteresirani za psihogeografiju, odnosno, načine na koje specifično geografsko okruženje utječe na unutarnje stanje čovjeka. Šezdesetih godina pojavom land arta po prvi se puta isprepliću hodanje i priroda u formi performativnog izvođenja. Richard Long i Hamish Fulton samo su neki od autora koji su hodanje koristili kao svoju umjetničku praksu, pokušavajući ili ostaviti trag u prirodi ili izbjeći tradicionalne poglede na umjetničko djelo kao objekt: zanimala ih je dematerijalizacija umjetničkog djela i stavljanje naglaska na proces. [2] Ti su performansi počeli koristiti tijelo (svjesno svojih granica tjelesnosti), a kreću se na tragu spoja rituala i istraživanja. Važnost procesualnosti u performativnom činu isprepliće se sa čitanjem prirode i krajolika kao procesa, nikad potpunog i fiksiranog značenja. [3]

Radovi Marija Matokovića predstavljeni na ovoj izložbi nastavljaju se na tu praksu šezdesetih, praksu izvođenja u prirodi, performansa hodanja i važnosti procesa, s jasnim ciljem odlaska iz urbanog okoliša u prirodu. Radovi 200 000 koraka i Hu0Na1 koje je objedinila ova izložba, bave se složenim odnosom čovjeka i prirode, kao i istraživanjem nudi li prisutnost tijela u prirodnom okolišu mogućnost za transformaciju. Ovim radovima je, ako se prisjetimo njegova opusa, Matoković napravio odmak od svoje dotadašnje umjetničke prakse koja je bila izrazito kritički nabijena, analizirala devijacije u društvu, osobito u lokalnom socijalnom i političkom kontekstu. Iako je već u nekim ranijim radovima koristio vlastito tijelo do granica iscrpljenosti te istraživao performans trajanja i izdržljivosti (To all of those people who destroyed my city, 2017.) ili koristio krajolik kao temu (Uncertain spaces I, 2018., Strahote prirode, 2014.), tek je u radu 200 000 koraka ozbiljnije zakoračio prema istraživanju vlastitog psihofizičkog stanja i unutarnjeg svijeta. I to kroz čin hodanja u prirodi.

200 000 koraka nastao je na rezidencijalnom boravku Art Omi u Americi 2019. godine. Autor je odlučio potpuno nepoznati i novi prostor istraživati kretanjem. Petnaest je dana hodao po par sati, prehodavši  sveukupno 150 kilometara, bilježeći usput trenutke nelagode i straha analognom kamerom i sakupljajući biljke kojima je crtao na papiru vizualne skice psihičkog stanja. Svaki performans na neki je način pokušaj da stupimo u vezu sa sobom i svijetom, često kroz ponavljanja neke osnovne radnje. Hodanje ta nastojanja potencira jer se sastoji od beskrajnog ponavljanja banalne radnje, stavljanja noge pred nogu. Upravo u tom raskoraku između tla i zraka, repeticijom tog nabijenog trenutka koji se već jest i još nije dogodio, nastaje nešto. Je li to misao, prepuštanje, prisutnost, odsutnost, vraćanje k sebi, prisjećanje, ozdravljenje, ponovno otkrivanje, zaboravljanje, to zna samo hodač. Hodanje nikada nije isto dva puta, ono je uvijek put u nepoznato, sakupljanje, ostavljanje traga, makar nevidljivog, želja da se bude drugdje, nikad na istom mjestu, čista potreba za kretanjem, odmak od sebe, od drugih. Ono je i sve i ništa od toga, tek naznaka blagog osvajanja prostora, tenzija onog što je prošlo i što tek dolazi, a zapravo više od svega, sada i ovdje.  

Upravo je to razlog zašto se autor odvažio na taj prvi od 200000 koraka, da otkrije što će mu hodanje otkriti. Ovdje nije riječ o lutanju ili primicanju prirodi i izvornosti hodanjem, u onom romantičnom smislu u kojem je pisao Rousseau, već i o pomicanju granica vlastitog tijela i uma, gdje je akter sam umjetnik koji izvodi umjetničko djelo hodanjem te ga bilježi: umjetničko djelo je događaj, a ne predmet, kao što piše Šuvaković. Sama je priroda pak u konstantnom procesu kretanja, a prisustvo umjetnika u njoj ne mijenja samo prostor (u ovom slučaju na mikrorazinama), već i to kretanje suštinsko prirodi, mijenja onog koji ju dotakne. To uzajamno mijenjanje i oslanjanje nameće izrazito antropocentrično pitanje hijerarhije, dominira li čovjek nad prirodom ili je obrnuto. Dominacija ljudi nad ljudima prethodila je ideji dominacije nad prirodom, a hijerarhija u društvu oblikovala je i naš nadmoćni i okrutan pogled na nju. U ovom slučaju, hodanje je izrazito neinvazivan čin, intiman dodir noge i tla. Hodanjem si uvijek na nekom drugom mjestu, ali to mjesto nikad ne posjeduješ. Samo ga dotičeš. Hodanje je ovdje bijeg, ali i susret sa samim sobom i s nepoznatim. Nekako mi nije čudno da se baš hodanjem Matoković udaljio od svoje dotadašnje prakse jer, kao što Frederic Gros piše u knjizi Filozofija hodanja: (...) hodanjem bježiš od same ideje identiteta, iskušenja da budeš netko, da imaš ime i povijest. [4]

Autor nam svoje iskustvo prezentira video dokumentacijom performansa, serijom od 15 crteža nasumično odabranih biljaka skupljenih po putu koje su vizualni prikaz njegova psihofizičkog stanja (dok brojke predstavljaju visinu srčanog pulsa tijekom izvedbe rada i broj koraka napravljenih tog dana), serijom od 20 analognih fotografija. Praksa hodanja i prikupljanja organskih materijala također je već poznata u povijesti performansa i land arta. Dokumentacija cijelog procesa autoru je bitna, on svoje stanje želi zabilježiti svjestan da se, kao ni hodanje, nikad više neće desiti na isti način. Radu koji je nastao na rezidenciji, Matoković pridružuje i dokumentaciju performansa nastalog za izložbu u koprivničkoj AK galeriji u lipnju 2020. godine: hodanje od Osijeka do Koprivnice koje je gotovo identične kilometraže kao američka izvedba. Taj performans nije dovršen, autor je zbog ozljede odustao na trećini puta, no to je prihvatio kao dio cjelokupnog procesa na koji ne može utjecati, kao što već često biva sa sličnim izvedbenim praksama koje ovise  o prirodnim procesima, vremenskim neprilikama, ali i psihofizičkom stanju umjetnika. Autor ponovno istražuje granice svog tijela i ono što mu izmještanje iz poznatog konteksta čini, a hodanje je medij koji otvara mogućnost osobne transformacije. Izdržljivost i trajanje, kao karakteristike ovog oblika izvedbe, samo pridonose toj željenoj transformaciji.

Pitanjem antropocentričnosti i hijerarhije te mogućnošću komunikacije, relacije i doticaja s prirodom, autor se bavi i u šest video performansa (Stamina, Confrontation, Connection, Distance, Fear, Amnesia, memories and time) koji su dio serije Hu0Na1 nastale u travnju 2020. godine. U vrijeme početka pandemije i propisanog ograničenja kretanja, autor odlazi sam u prirodu i vlastito tijelo postavlja u različite odnose spram prirodnih elemenata, istražujući osjećaje straha, povezanosti, izdržljivosti, udaljenosti, memorije. Video performansi koji su nastali nisu izvođeni za publiku, nisu uvježbavani, nisu dio umjetnikove rutine. Matoković tretira prostor prirode kao mjesto sigurnosti, ali i izazova, svojevrsni intimni čin ponovnog približavanja mjestima koja smo svojim invazivnim djelovanjem i načinom života udaljili od sebe i pretvorili u male oaze divljine. Priroda je u konstantnoj mijeni i bez našeg upliva, a mjesta koja djeluju kao te divlje oaze također nose otisak ljudskog djelovanja. Svjestan tog proizvedenog i konstruiranog gledanja na netaknutu prirodu, samim postavljanjem svog tijela, kamere i proizvođenjem slika, autor bilježi iskustvo interakcije, neku vrstu igre tijela i prirode, a onda odlazi, ostavljajući mjesto da živi kao prije. Krećući se prostorom, poznavajući ga intimno, baveći se iskonskim radnjama koje nalikuju procesima demokratskih nahođenja, istovremeno se suzdržavajući od bilo kakve sistematizacije koja iz toga proizlazi, pretpostavlja se da umjetnik hodač dolazi i odlazi ne nanoseći štetu. Pretpostavlja se da umjetnik voli i želi zaštititi okoliš kroz koji se kreće. Hodanje, pretpostavlja se, proizvodi koreografiju koja je inficirana onim društvenim, ali ga ne kontrolira. [5] Autor se prepušta, kao da se pokušava prisjetiti jezika kojeg je zaboravio te s pažnjom, nježnošću, ali i strahom, istražuje kako njegovo tijelo reagira u susretu s prirodom. Priroda može biti, kao što napominje Suzana Marjanić, neutralni ambijent, očišćen od svih ideologija, ali jednako tako tjelesan, prirodno bludan, kao i polunago muško tijelo i polunago žensko tijelo. [6] Za razliku od rada 200 000 koraka u kojem istražuje prirodu bez da ijednom prikaže vlastito tijelo (cijelo smo vrijeme zapravo svjedoci njegova pogleda), ovdje je njegovo polunago tijelo prisutno u svakom prizoru, poput neke vrste performativne skulpture. Tamo je on bio samo hodač, bez želje da tretira vlastito tijelo kao objekt, dok ovdje, u 6 različitih suodnosa tijela i prirode, ostvaruje jake vizualno-auditivne slike. U prošloj godini, kada smo svi bili zatvoreni u svoja 4 zida, priroda je postala jedino mjesto kojim smo se mogli slobodno kretati, postala je mjesto slobode, utjehe i meditacije. Ovdje je to razdoblje zabilježeno taktikama koje su gotovo nevidljive, a nose snagu osobne transformacije te upućuju na važnost blagog odnosa prema prirodi, kojim ništa ne mijenjamo, ne uznemirujemo, ne narušavamo.

Iako na tragu spomenutih performansa 60-ih, Matoković ne teži ostaviti trag u prirodi, već ga zanima transformativni i iscjeljujući potencijal ovih izvedbi. Ovi radovi su neka vrsta ritualnog čišćenja od svega što je do sada radio, od činjenice da ga društvena stvarnost određuje do nepodnošljivo sputavajućih razina. Ovo je autorov pokušaj susreta sa sobom, uz izmještanje iz konteksta koji ga je počeo opterećivati. A već je i sama potreba za kretanjem znak da želimo nešto promijeniti.