Gotovo poznato, ali ne sasvim - tom bi se rečenicom mogao opisati slikarski ciklus Portal II Marija Romode. Njegove su slike naizgled prikazi svakodnevnice koje bismo svi mogli povezati s vlastitim iskustvom. Pa ipak, svaka od njih sadržava nešto što ih čini dalekima, kao da je riječ o bljeskovima prizora iz sna koji smo bili zaboravili, potisnutom sjećanju, mentalnoj slici koja opstaje u zakucima uma, ali ju ne možemo precizno prostorno i vremenski smjestiti. U tim prikazima konvergiraju tlapnje suvremenog pojedinca, kanonska djela likovne umjetnosti, pop-kulturni artefakti te (polu)sjećanja na stvarne i imaginarne prostore.
Romoda se ovim ciklusom nastavlja na tradiciju nadrealizma i magičnog realizma, pravaca u vizualnoj umjetnosti i književnosti koji su obilježili prvu polovicu 20. stoljeća. Stasali u razdoblju intenzivnih društveno-političkih i kulturoloških promjena, slikari tih pravaca u svojim su figurativnim prikazima nerijetko naglašavali ili deformirali motive te tražili čudovišno u svakodnevnom kako bi naglasili potencijalno varljivu narav transformacija kroz koje je svijet prolazio.
Na tom se tragu u posljednjih nekoliko godina kristalizirala tendencija suvremenog slikarstva prema nekoj vrsti novog nadrealizma i magičnog realizma, što je detektirala i talijanska kustosica Cecilia Alemani kada je, kao selektorica 59. venecijanskog bijenala (2022.), koncepciju središnje izložbe osmislila referirajući se na knjigu britanske umjetnice nadrealizma Leonore Carrington „Milk of Dreams“. Alemani u svojem predgovoru naglašava kako, za razliku od svojih avangardnih prethodnika, umjetnici današnjice reflektiraju o pitanjima kraja ere antropocena, sve zamagljenijih granica između čovjeka i stroja te globalne klimatske ugroženosti. Okolnosti su to koje pojedinca sve češće vode ka stanju tjeskobe, nesigurnosti i emotivne suspenzije, unatoč tomu što raspolaže različitim tehnologijama koje naizgled mogu riješiti sve njegove probleme.
Upravo je analiza posthumanog stanja kao nove paradigme u podlozi izloženog slikarskog ciklusa.
Fragmentarnost i dezintegraciju realiteta koji obilježavaju suvremenost Romoda upečatljivo implementira u svom autoportretu, izravno se baveći pozicijom umjetnika u opisanome kontekstu. Zraku svjetlosti koja dopire do lica ističe snažnim kontrastom i uzima kao element presijecanja kompozicije i distorzije fizionomije. Ona se na licu razlijeva djelujući kao da upravlja blagim izobličenjem cijeloga prikaza.
Melankolično ozračje umjetnik postiže uporabom palete boja svojstvene estetici znanstveno-fantastičnih filmova, osobito onih distopijskog predznaka. Kako bi postigao dojam disperzne svjetlosti koja isijava kroz površinu slike, na platno najprije nanosi sloj fluorescentne boje. Taj podslik njegovim slikama daje efekt transparentnog preljeva, umotanosti u tanku koprenu nadrealnog. Rezultat su prizori koji pobuđuju osjećaj pritajene jeze ili zazora pri susretu s nečim što nam je zastrašujuće, a poznato; provociraju osjećaj koji  bismo mogli opisati kao „uncanny“ - čudovišno, jezivo stanje na razmeđi nelagode i znatiželje.
Drugim riječima, uranjajući u te prizore gotovo se možemo naježiti. Romodine slike upravo tome uvelike duguju hipnotičnost što privlači oko promatrača i navodi ga na zavirivanje u različite portale koji su slikama sugerirani. Umjetnik u izgradnji slike crpi iz prošlosti, ali su njegovi radovi duboko ukorijenjeni u sadašnjosti. No oni istodobno spekuliraju o mogućim budućnostima, premošćujući pritom jaz između eteričnog i ovozemaljskog.

Iz predgovora Jozefine Ćurković

 
Mario Romoda rođen je u Vukovaru 1987. godine. Tijekom djetinjstva na otoku Krku po prvi put zapaža veliki intuitivni interes za likovnost, koji ga pokreće i danas. Kako bi istražio svoje zanimanje za umjetnost, upisuje Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Osijeku gdje dobiva istaknute nagrade na državnim natjecanjima u crtanju, a 2004. osvaja generacijsku nagradu kao najbolji učenik trećih razreda u Hrvatskoj. Po završetku srednje škole 2006., upisuje smjer slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Treću godinu studija završava pod mentorstvom prof. Duje Jurića i prima nagradu za najboljeg studenta Akademije likovnih umjetnosti. Diplomski studij slikarstva upisuje pod mentorstvom prof. Zoltana Novaka gdje kroz eksperimente i studije na stiropornoj podlozi pronalazi svoj matični medij kroz koji provodi svoj komentar, osvrt, a ponekad i fascinaciju pojedinim elementima kapitalističkog i senzacionalističkog društva. Akademiju likovnih umjetnosti završava 2012. godine. Kroz karijeru samostalnog umjetnika ostvaruje 18 samostalnih izložbi u Hrvatskoj i mnogobrojne skupne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih ističe Cre-art rezidencije u Litvi i Makedoniji. Kroz svoje stvaranje Mario Romoda nastoji se ne ograničavati jednim stilom i smjerom, već kontinuirano propituje i obrađuje temu koja mu se uvijek nalazi u fokusu interesa, stalno pronalazeći nove uglove i pristupe ponavljajućoj i aktualnoj temi.

 Program je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.