Martina Miholić: Fantasy of Floating - plastičnost eskapizma
Martina se od samih početaka bavi širokim spektrom arhetipskoga predstavljanja i razumijevanja ženskog tijela. Dominantne vizualne i simboličke asocijacije prisutne u njezinom radu vezuju se uz međusobno povezane pojmove kao što su modifikacija izgleda u svrhu diskutabilnog cilja uljepšavanja, društvena uvjetovanost, fizička bol, oprečnost prirodnoga i neprirodnoga. Umjetničin pristup temelji se na karakterističnom korištenju fotografskoga medija. Fotografije najčešće prikazuju nju samu, potom anonimna tijela i odnedavno krajolike. U kontekstu recentnih ciklusa,[1] one funkcioniraju kao sugestija čina manipulacije, to jest korištenja filtera, te kao vizualna informacija, koja je prostorno i narativno proširena u relaciji s pridruženim im objektima. Razigrana, svjetlucava i transparentna pojavnost materijala koja prevladava na ovoj izložbi istovremeno sugerira fluidnost „dorade“ tijela i začudnost otočnog ambijenta. Riječ je o neodređenom, hibridnom prostoru sazdanom na procjepu realnosti, izmaštanosti i virtualnosti u koji autorica vrlo suptilno i nedoslovno smješta referencu na Malu Sirenu, simbol bolne fizičke transformacije i gubitka identiteta (tijela).
Zavodljiva estetizacija radova, mahom ostvarena principom ready made-a, ispod koprene nježnosti i lakoće nudi pletoru oporih podtema kao što su agresivnost i destruktivnost medija i društvenih mreža u nasilnom nametanju kanona ljepote. Napetost između primamljivosti forme i težine sadržaja nagovještena je naslovom, posebice riječju eskapizam. Termin je skovan tek 1930.-ih godina kako bi definirao otklon, ponajprije kroz književnost i filmove, od tada vrlo surove stvarnosti mahom uvjetovane velikom financijskom, a zatim i političkom krizom. Iako Martina naizgled ne pridaje pažnju iskazivanju obuhvatnijeg društvenog komentara, vrlo lako se u distopijskoj i eskapističkoj polivalentnosti prostorne instalacije mogu prepoznati refleksi aktualne situacije, pa makar i u gesti odmaka od nje. Posezanje pak za elementima prethodnih radova/ciklusa ukazuje na priznavanje bitnosti minulih iskustava za formiranje novih.
Moment bijega impliciran i samom simbolikom otoka, reflektira se i u značenju „fantazije o plutanju (lebdenju)“. Slučajno ili ne, prilikom pripreme za pisanje ovoga predgovora počela sam prebirati po materijalima koje mi je Martina poslala za izložbu PROJEKT6: Naputak za približavanje, održanu početkom 2010. godine također u Galeriji VN. [2] Tom je prigodom izložila Katalog, knjigu u kojoj su umjesto vizuala radova bile sabrane reakcije i tumačenja povjesničarki/a umjetnosti, umjetnica/ka, prijateljica/a i poznanica/ka, tadašnjih učenica/ka, koji su napisali, neovisno o razini poznavanja vizualnih umjetnosti, osvrte o Martininim skicama. Među tekstovima, kratkim esejima ili natuknicama, otkrila sam popis ponuđenih naslova za djela. Prvi koji je Deana Petričić osmislila bio je Fantasy of Floating. Na moje veliko iznenađenje Martina nije bila svjesna uzbudljive koincidencije anticipacije aktualne izložbe. Je li riječ o bezazlenoj slučajnosti, podsvjesnom povratku u prošlost ili dugotrajnom sazrijevanju ideje, materijalizirane nakon punih dvanaest godina? Mogućnost višestrukih odgovora nuka me na još veću znatiželju i pomno praćenje daljnjega plastičnog rasta Martininih interesa.
Barbara Vujanović
[1] Primjerice radovi na sljedećim izložbama: Lina Kovačević, Martina Miholić, Nika Šimičić, Irena Tomašić, Martina Granić, gošća: Darija Jelinčić, Island of Inanna, Galerija Bačva, Zagreb, 28. lipnja – 21. srpnja 2019.; Martina Granić i Martina Miholić, Try Hard, Garaža Kamba, Zagreb, 12. rujna 2019.; Martina Miholić, MEŠTART – Archeology of Archetypes, Atelijer Meštrović, Zagreb, 23. rujna – 31. prosinca 2020.
[2] Tea Hatadi, Zdravko Horvat, Igor Juran, Martina Miholić, Maja Rožman, Karla Šuler, PROJEKT6: Naputak za približavanje, Galerija VN, Zagreb, 25. veljače – 15. ožujka 2010.