Kažemo li da je život rijeka, onda je djetinjstvo tek početak njenoga toka od izvora. Djetinjstvo je bezbrižno vrijeme u kojem dijete upija tisuće i tisuće informacija, svemir koji marljivo skuplja svoje zvijezde. Priče i crteži koji su pred nama svjedoče o jednom djetinjstvu koje se nastavlja. Lijepo je da posvjedoče kako se dijete uhvatilo pisane forme jer na taj način možemo i mi odrasli zaviriti u nešto što će mlada autorica ponijeti zauvijek sa sobom u život. 
Već sam naslov knjige Matildine priče može pobuditi različite emocije i misli. Izvori su autoričinih nadahnuća prijatelji, obitelj, knjige, škola, priroda, briga za zdravlje…
Svijet je dječje mašte nepredvidljiv s jedne strane, dok s druge strane teži redu i harmoniji te poštivanju dogovora i pravila. Upravo nas u takav svijet uvlače Matildine priče koje putovanja u mašti prenose u postojeću stvarnost. Sve su priče koncipirane u zasebne radnje s likovima koje možemo pronaći u svojoj svakodnevici te nas autorica lakoćom uvlači u radnju. Nerijetko izmami osmijeh ili nas natjera na razmišljanje Tako priča Nezgoda potiče na razmišljanje, sugerira na dobre i upozorava na loše stvari, ističe kvalitete osoba („Ovo što je napravio Nikola, Djed Božićnjak pamtit će cijeli život, a to su ljubav prema njemu i ostaloj djeci te skromnost.“) 
Maštanje može ono što u stvarnom svijetu djetetova znatiželja ne smije, ono će nositi dijete preko svih granica vremena i prostora, omogućit će mu da se na tren osjeća kao najsnažnija, najljepša, najsmješnija osoba na svijetu, pomaže mu da razumije kako je nekome u drugačijoj koži, pokazuje mu kako se neki problem može riješiti, pomaže mu da se nosi s određenim emocijama kao djevojčica Iskra u Začaranoj priči, starac koji je pobjegao iz staračkog doma na blesav način ili graditelj koji je pogriješio samo jednom. 
“Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putovima tvojim“, piše u Bibliji i dokaz je to kako nam ih je Bog podario da se pobrinu za nas. Oni se brinu za velike stvari poput funkcioniranja planeta, za harmoniju između neba i zemlje, ali i za male stvari poput pronalaska malog medvjedića u priči Dobri i zli anđeli.
Igra uloga je način na koji djeca uče o svijetu koji ih okružuje. Tako u pričama Keksi iz snova i Učiteljica Groznić likovi izražavaju sebe verbalno i neverbalno, planiraju (namjerno ili nenamjerno), djeluju, stupaju u interakciju s drugima, reagiraju i isprobavaju različite uloge kada prave keksiće i ukrašavaju ih po svojoj volji („Anica im je na stol stavila šećerne bubamarice i medvjediće, kockice čokolade i ukusnu bijelu kremu za kekse i kolače.“) ili pripremaju poklon za učiteljicu Groznić („Učiteljice, ovaj… znate, cijeli se razred dogovorio da vam od drveta napravimo tri kralja. Nacrt je radila Tina, ostali su sudjelovali, a Katarinina majka, koja radi u Mülleru, to je zamotala.“)
Stvarajući karaktere likova u priči, dijete uči promatrati ljude u svojoj okolini, prepoznavati njihove karakterne osobine i ponašanja te izgrađivati stav o svojem i tuđim ponašanjima (Matildine pustolovine i Znanstvenik).
Priče su dijelom zanimljive zbog svojih zlikovaca. Pisanje o negativcu može biti zaista zabavno. Time dobijete priliku da pustite svoje zločeste likove na površinu, a oni će na kraju naučiti vrlo važnu lekciju. Svi oni imaju razlog za takvo svoje ponašanje, a najčešće je to ljubomora (Lola i Nora).
Priče Dan knjiga, Zdravlje, Dva života , Palačinke žele prenijeti važnu poruku, ispričanu kroz avanture svojih likova, da trebamo brinuti jedni za druge i posebice za svoje zdravlje. 
Albert Einstein je jednom rekao: „Mašta je važnija od znanja“. Mašta otvara vrata različitim mogućnostima. To je mjesto gdje se rađa dječja kreativnost i razmišljanje iz drugačije perspektive (Poppy Coutton).
U pričama Prijateljstvo je najveće bogatstvo, Rođendan, Zašto sve ne može biti po mom i Zašto volim proljeće autorica bira ono što je iz nekog razloga privlači i to uvijek stavi u svoju osobnu situaciju, postaje jedan od likova priče i daje svoje tumačenje i vlastito viđenje (Proljeće je moje najdraže godišnje doba.“,  Bila je presretna, ali je shvatila da svoje veselje i sreću ne može ni s kime podijeliti.“)
Matildine priče su kratke priče, imaju jednostavan jezik i stil, rečenice su kratke, leksik je u skladu s dobi autorice, a najčešće se u pričama susreće simbolika imena (učiteljica Groznić), igre riječima, onomatopejski izrazi (pssst, aaaaaa,, fuj, mljac, tttrrrrnnn), žargonizmi (roćkas) pa čak i neologizmi ( puhi-puhi, čitaonica-televizionica, djedonja). Zanimljivost su i pitanja na kraju teksta o pročitanim pričama pa je svaka priča i ispit razumijevanja. Dobra vještina čitanja osnovni je preduvjet za svako učenje i usvajanje znanja iz svih područja.
U svakome djetetu kriju se talenti, a pisanje bi moglo biti jedan od Matildinih talenata te joj želim da svojim pisanim izražavanjem otkrije što sve krije u sebi i razvije svoj puni potencijal.