Mirjana Vodopija / Vidjela sam šumu gdje ptice šute

Mirjana Vodopija / Vidjela sam šumu gdje ptice šute
 
17. 12. 2024. - 8. 1. 2025.

 
U radu Vidjela sam šumu gdje ptice šute Mirjana Vodopija uspostavlja neočekivanu situaciju prozora u prozorima. Fizički rekreirajući prozor odnosno uprizorujući ga kao scenu u formi diorama, ona govori o osobnom pogledu iz različitih prostorija vlastitoga stana. No pritom nije riječ samo o krajoliku koji vidi, radi se i o prostoru. Kako njihov odnos opisuje László Földényi,[1] prostor uglavnom ne opažamo. I dok se krajoliku čudimo, prostoru tek onda kada se zgusne u opipljivo. To se zbiva kada se iz njega umjetno isječe neki dio koji čini beskonačni prostor preglednim i naseljivim. Na tom tragu autorica konstruira drvene objekte - prozore koji u Galeriji stoje na svojim krhkim žičanim nogama, ili, pak, ovješeni o takvu istu pomalo korodiranu žicu, vise sa stropa. Ove lebdeće stanove kako ih naziva - jer dok u njima obitavamo njihov prostor percipiramo kao izdvojen sustav neovisan o svim onim susjednim stanovima kojima smo okruženi -  ispunjava pejzažima koji u sebi komprimiraju i tematiziraju kategorije prostora, pogleda i krajolika kao okosnica rada. Sastavljeni od ostataka starih radova, odbačenog ili pronađenog materijala, dijelova prirode - kamenja, zemlje, suhoga granja, u vlastitoj fragmentarnosti postaju konstruirani ambijenti u čijem je središtu mrtva priroda. Zamrznuti uokvireni prizori fiksirani od daljnjeg raspada i loma, vlastitog prirodnog tijeka propadanja. No jednako kao što se pogled kroz prozor mijenja ovisno o dobu dana, tako je i kompozicija ovih mrtvih priroda tek jedna od mogućih, izdvojena iz njegovih mijena. I dok kao cjelina upućuju na širu sliku, istovremeno se u svojoj materijalnosti zgušnjavaju sve dotle dok se na kraju u njima ne pojavi ono neprimjetno: sitne rupice u kori drveta, perforacije u materiji, izbrazdane površine materijala, lišaj na komadu osušene grane. Izdvojeni iz svog prvobitnog konteksta i raspredmećeni od svoje funkcije, zavodljivi i poetični, estetizirani i sirovi, kreiraju vizualne i poetske slike, no i dok ukazuju na svoju oblikovanu stranu, u sebi i dalje sabiru čežnju prema nepravilnom i nasumičnom, ili tome autorica barem teži. U tom rascjepu između koncipirane strane ovih objekata i težnje prema slobodi od - ideja, navika, umjetničkih procesa - stvaraju se labilne i krhke sveze koje tek naslućujemo.
Pa i ako ove konkretne materijalne strukture ne mogu anulirati svoju proizvedenu stranu, ona će se dokinuti u crtačkim mapama, u kojima slučajnost oblika i boja na crtežima korespondira sa slobodnim tokom misli materijaliziranih u rečenicama koje ih obgrljuju i sabiru. U njima prepoznajem elemente svakodnevne autobiografske stvarnosti autorice, senzacije i stanja: tijelo koje je umorno - krećem se sporo, svjetlo koje mijenja vizure - zastori preko sunca, zvuk kao kotrljajući ritam prema dolje, ali i kao odsustvo - vidjela sam šumu gdje ptice šute. Nešto je teže proniknuti u načine na koje nastaju boje i oblici na crtežima, no i ovdje je riječ o postupcima iz kojih prosijava svakodnevica - autorica koristi kurkumu, flomastere, kavu, tintu iz štambilja koji u dodiru s vodom sada nalikuju akvarelu. Tako ove crtačke mape - mali knjižni svesci govore o mogućnosti vezivanja u naslutive, ali nikada do kraja dokučive vizualne i mentalne sklopove, njihovom ulančavanju u svijesti autorice, ali i onih koji gledaju, kao i o mogućim promijenjenim stanjima i neplaniranim interakcijama kada se izmaknemo iz uobičajenih interpretacijskih konvencija.
Dok rad u cjelini tendira prema otvorenosti značenjskog polja, pozadina rada njegov je kontrapunkt. Riječ je o fizičkoj i namjenskoj zadatosti koja proizlazi iz dijeljenja prostora s knjižnicom. A u knjižničarskom sustavu ne postoji ništa intuitivno, spontano ili slučajno, to je svijet koji se bazira na poretku i usustavljenosti, klasifikacijama svijeta i njegovoga opredmećenog znanja. Ipak, ova privremena koegzistencija dvaju naoko nespojiva sistema govori o supostojanju različitih pogleda i poredaka, kao i o promjenjivosti vizura, dok gledajući u lebdeće objekte-pejzaže njihova prozirna zelena, žuta ili narančasta pozadina mijenja uobičajenu sliku knjižničnog krajolika. Prebacivši težište s rada na kontekst, sada obrnut pogled, iz prirode prema društvu, kreira ovaj neočekivan pozadinski prizor, podsjećajući da je svaki red stvari tek provizoran i kontingentan.
Iz svega ovoga izvire autorska pozicija koju prepoznajem kao osjetljivost koja se „krije u svakome, da bi u nekim situacijama buknula i postala dojmom koji će pomesti sve drugo“.[2] Ta je osjetljivost možda upravo onaj suvišak melankolije o kojem piše Földényi, a svjetlo, prostor, krajolik i okolina kao provodne niti umjetničkog rada Mirjane Vodopije, njezini označitelji. Jer melankolija se može pojaviti u potištenosti jednako kao i u ushićenosti, a u radu autorice prepoznajem ju prije svega u koncentriranoj pozornosti, pa pogledi i mijene prirodnog, osobnog i društvenog krajolika o kojima govori postaju nositelji estetskog, afektivnog i metafizičkog smisla, podsjećajući nas na ono što Merleau-Ponty naziva suštinskom isprepletenošću našeg bitka u svijetu. Odlučivši se za nedovršenost i otvorenost rada, potičući slobodne i spontane asocijacije - jer ako „sve što znam o svijetu, čak pomoću znanosti, znam polazeći od nekog mog pogleda i nekog iskustva svijeta“[3] - onda ne preostaje ništa drugo negoli držati interpretacijsko polje otvorenim.
 
Petra Dolanjski Harni ////////////////////////////////

Mirjana Vodopija u svom se radu bavi pitanjima svijesti i percepcije svjetla, vremena i prostora, često prožimajući različite umjetničke discipline i medije: crteže, grafike, fotografije, objekte, instalacije, video instalacije i ambijente.  Diplomirala je 1987. godine na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Od 1985. godine do danas ostvarila je 41 samostalnu izložbu i sudjelovala na preko 250 skupnih izložbi i kustoskih koncepcija, te tridesetak umjetničkih simpozija, rezidencijalnih projekata i stručnih usavršavanja u svijetu. Dobitnica je 14 likovnih nagrada nacionalnog i međunarodnog karaktera, između ostalih i Godišnje nagrade Vladimir Nazor za najbolju izložbu u 2019. godini (2020.) i Godišnje nagrade HDLU-a za najbolju izložbu u 2019. godini (2020.), obje za izložbu Lutajući krajolik u MSU u Zagrebu. Od 2007. godine predaje na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, od 2023. godine u zvanju redovite profesorice u trajnom zvanju.
 
////////////////////////////////
 
Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba.

Galerija Prozori / Knjižnica S. S. Kranjčevića
Zapoljska 1, Zagreb
Radno vrijeme: ponedjeljak - petak / 8 - 20h / subota / 8 - 14 h /