Miroslav Matasović: U jednom dahu

MIROSLAV MATASOVIĆ

Miroslav Matasović rođen je 17. ožujka 1939. u Čakovcu. Školovao se u Požegi, a studirao i magistrirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Radio je u ETI Končar, Hrvatskoj gospodarskoj komori, kao asistent na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu te profesor na Visokoj školi za sigurnost. Osim primarnog profesionalnog djelovanja, bavi se slikarstvom (grafika, akvarel, akril); izradom nakita (srebro, ukrasno kamenje); oslikavanjem i graviranjem staklenih predmeta; oblikovanjem i i izradom predmeta uporabne vrijednosti a dizajnirao je i omote dviju knjiga.

Svoju povezanost sa slikarstvom Matasović možda najbolje iskazuje kroz izjavu „… „tehnika“ je divna stvar ali ne dopušta emocijama da se iskažu, pokažu i zato je potrebno imati novu dimenziju kreativnosti - kreativnost kroz umjetnost“, a što se dobro  uklapa u stav autora da su njegove slike emotivni profili stvaranja. 
Izražavanje emocija kreativnim putem je težina stvaranja – to pretvaranje emocija određenom kreativnom tehnikom ili postupkom, čini čar amaterizma – ali i traženje i čuvanje nađenog.
Autor je, prije svega, crtač. Slike nastaju u „jednom dahu“ u primjerenoj tehnici stvaranja u tom momentu - stoga je zamjetno da autor u slikanju krajolika izabire akvarel, varirajući siže od ilustrativnog, cjelovitog izraza do variranja prikaza kao magloviti zapis mekoće i tajanstvenosti mjesta i ambijenta, da se nakon toga zbog drugih emocija prihvaća grafike kojom želi sačuvati prepoznatljivi lik prijatelja ili beskrajnu naivnost i čistoću u dječjem izrazu lica.
Karakterističan je pristup studijskom crtanju prema živom modelu – izraženom u crtežu ugljenom, autor emotivno nadahnut dodaje pozadinu u klimtovskom stilu ili pak crtež s freske iz 12. stoljeća – stvarajući živu i dinamičnu sliku, ne više „školsku“ studiju.
No, emocije su opasna i „skliska“ stvar – stoga autor ponekad skače u nefigurativni svijet boja i oblika ne tražeći nešto viđeno nego emocionalno - opuštanje i buđenje osjećaja, da se gledajući sliku osjeti radost.
Ta emocionalna i snažna potreba iskazivanja emocija dobro je viđena u jednom iracionalnom prikazu pasije Isusa Krista, izrađenu, prema autorovu kazivanju,u svega 3-4 minute, kao čisti emocionalni profil boli. Ili, kada se skicirajući oltarsku sliku sretne s nevidljivim Bogom ocem i gdje umjesto „starca duge bijele brade“ postavlja nakon izlaska iz „tame nad ponorom“ njegove riječi: „ Ja sam Alfa i Omega koji Jest, koji …“ rješavajući tako naracije fresko slikarstva. 
Prolazeći tako kroz izložbu ne tražeći savršenstvo profesionalizma slikara,fotografije ili računalnih tehnika treba prihvatiti emotivnost utkanu u impulzivno stvaranje djela i nadrastanje tehnicizma, materijalizma, krutosti svijeta u kojem živimo.