Mladi likovni umjetnici u knjižnici: Manuela Pauk
Druga iz ovogodišnjeg ciklusa Mladi likovni umjetnici u knjižnici u izboru Feđe Gavrilovića izložba je skulptura Manuele Pauk, Muze.
Životinja po Linnaeusovoj nomenklaturi nazvana bos taurus (a mi je zovemo govedom, kravom to jest bikom) imala je veliku ulogu u indoeuropskoj civilizaciji, pa stoga zauzima i značajno mjesto u njezinu simboličkom imaginariju gdje predstavlja svetu životinju, prvo slovo abecede ili vrhovnog boga. Njezini metaforički potencijali kao i umjetničke reprezentacije mnogobrojni su od prapovijesti do danas – od Lascauxa i Krete do Picassa i mlade kiparice Manuele Pauk, koju je također obuzela drevna moć tih naizgled dobroćudnih, višestruko korisnih, ali i realno opasnih životinja.
Polazište ovog njezina ciklusa može se pronaći u igri riječima – muze, zaštitnice umjetnosti iz klasične grčke mitologije, prikazane su kao kravice s pripadajućim atributima zahvaljujući homofoniji imenice koja ih označava i hrvatskog glagola za ljudsku eksploataciju kravljeg mlijeka. Također, riječ „muze“ je slična i s onomatopejskom riječju koja sugerira glasanje iste životinje. Ideja je jednostavna, ali zbog toga i vrlo efektna u svojoj duhovitosti. Čovjekolike kravice, svaka na svome postamentu, plešu, sviraju i vrlo ozbiljno drže klasične oznake različitih umjetnosti (to su, kako se najčešće navodi: komedija, tragedija, ljubavno pjesništvo, astronomija, ples, lirika, epsko pjesništvo, zborsko pjevanje i povijest), a prpošnom dojmu doprinosi i kontrast njihovih masivnih tijela i tankih udova na kojima često stoje poput lepršavih djevojaka koje su stoljećima davale tijela istim idejama u različitim umjetničkim interpretacijama.
Iza početnog, naizgled infantilnog humora vidi se profinjena promišljenost ovih skulptura. Osim što pokazuju jednu klasičnu temu obrađenu na originalan način, one uspostavljaju paralele između kulture i agrikulture. To je prvenstveno očigledna veza koja se nalazi već u samom latinskom korijenu riječi „kultura“ (u riječi „colo“ sa značenjem obrađivanja zemlje), a također i neočekivana, ali i opravdana, paralela između ove domaće životinje i ideje umjetničkog stvaralaštva – djelatnosti ljudskog duha koja pretpostavlja potpuno razdavanje sebe i svojih plodova drugima, koja posve tupo i uporno opstaje gdje god se čovjek pojavio, te koja može biti vrlo opasna, odnosno destruktivna za njezina njegovatelja.
Izbor umjetnosti s posebnim nebeskim pokroviteljstvom u grčkoj predaji čini nam se danas neobičan – tu su povijest i astronomija, a nije, recimo, skulptura koju su grci smatrali tehničkom vještinom. Iako je konsenzus oko toga što je umjetnost prilično fluktuirajući, stvaralaštvo kojim se pokušavaju dodirnuti viša stanja svijesti konstantno je prisutno u ljudskoj povijesti. Muze, koje su obično prizivali pjesnici u pomoć na početcima epova, simbol su potrage za vezom čovjeka i njegova smisla postojanja, potrage koja se manifestirala, između ostaloga, i kroz umjetnost. Manuela Pauk oživjela ih je, te s puno duha aktualizirala njihov lik i pojam, ukazujući kako je ta veza potrebna čak i u ciničnom vremenu koje deklarativno teži obračunu s vrijednostima prošlosti.
Životinja po Linnaeusovoj nomenklaturi nazvana bos taurus (a mi je zovemo govedom, kravom to jest bikom) imala je veliku ulogu u indoeuropskoj civilizaciji, pa stoga zauzima i značajno mjesto u njezinu simboličkom imaginariju gdje predstavlja svetu životinju, prvo slovo abecede ili vrhovnog boga. Njezini metaforički potencijali kao i umjetničke reprezentacije mnogobrojni su od prapovijesti do danas – od Lascauxa i Krete do Picassa i mlade kiparice Manuele Pauk, koju je također obuzela drevna moć tih naizgled dobroćudnih, višestruko korisnih, ali i realno opasnih životinja.
Polazište ovog njezina ciklusa može se pronaći u igri riječima – muze, zaštitnice umjetnosti iz klasične grčke mitologije, prikazane su kao kravice s pripadajućim atributima zahvaljujući homofoniji imenice koja ih označava i hrvatskog glagola za ljudsku eksploataciju kravljeg mlijeka. Također, riječ „muze“ je slična i s onomatopejskom riječju koja sugerira glasanje iste životinje. Ideja je jednostavna, ali zbog toga i vrlo efektna u svojoj duhovitosti. Čovjekolike kravice, svaka na svome postamentu, plešu, sviraju i vrlo ozbiljno drže klasične oznake različitih umjetnosti (to su, kako se najčešće navodi: komedija, tragedija, ljubavno pjesništvo, astronomija, ples, lirika, epsko pjesništvo, zborsko pjevanje i povijest), a prpošnom dojmu doprinosi i kontrast njihovih masivnih tijela i tankih udova na kojima često stoje poput lepršavih djevojaka koje su stoljećima davale tijela istim idejama u različitim umjetničkim interpretacijama.
Iza početnog, naizgled infantilnog humora vidi se profinjena promišljenost ovih skulptura. Osim što pokazuju jednu klasičnu temu obrađenu na originalan način, one uspostavljaju paralele između kulture i agrikulture. To je prvenstveno očigledna veza koja se nalazi već u samom latinskom korijenu riječi „kultura“ (u riječi „colo“ sa značenjem obrađivanja zemlje), a također i neočekivana, ali i opravdana, paralela između ove domaće životinje i ideje umjetničkog stvaralaštva – djelatnosti ljudskog duha koja pretpostavlja potpuno razdavanje sebe i svojih plodova drugima, koja posve tupo i uporno opstaje gdje god se čovjek pojavio, te koja može biti vrlo opasna, odnosno destruktivna za njezina njegovatelja.
Izbor umjetnosti s posebnim nebeskim pokroviteljstvom u grčkoj predaji čini nam se danas neobičan – tu su povijest i astronomija, a nije, recimo, skulptura koju su grci smatrali tehničkom vještinom. Iako je konsenzus oko toga što je umjetnost prilično fluktuirajući, stvaralaštvo kojim se pokušavaju dodirnuti viša stanja svijesti konstantno je prisutno u ljudskoj povijesti. Muze, koje su obično prizivali pjesnici u pomoć na početcima epova, simbol su potrage za vezom čovjeka i njegova smisla postojanja, potrage koja se manifestirala, između ostaloga, i kroz umjetnost. Manuela Pauk oživjela ih je, te s puno duha aktualizirala njihov lik i pojam, ukazujući kako je ta veza potrebna čak i u ciničnom vremenu koje deklarativno teži obračunu s vrijednostima prošlosti.
Feđa Gavrilović
Manuela Pauk rođena je u Zagrebu, 1994., a odrasla je u Šibeniku. Trenutno studira kiparstvo na zadnjoj godini diplomskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Peruška Bogdanića. Također studira i sinologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Popis radova:
Euterpe, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 33 x 18.5 x 14.5 cm
Kaliopa, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 32 x 21.5 x 11.5 cm
Klio, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 45 x 23 x 11.5 cm
Erato, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 33.5 x 19.5 x 13.5 cm
Melpomena, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 45 x 21 x 12.5 cm
Polihimija, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 46.5 x 13 x 23.5 cm
Terpsihora, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 46 x 21 x 12 cm
Talija, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 48 x 13 x 21 cm
Uranija, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 45 x 28 x 12 cm
Popis radova:
Euterpe, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 33 x 18.5 x 14.5 cm
Kaliopa, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 32 x 21.5 x 11.5 cm
Klio, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 45 x 23 x 11.5 cm
Erato, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 33.5 x 19.5 x 13.5 cm
Melpomena, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 45 x 21 x 12.5 cm
Polihimija, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 46.5 x 13 x 23.5 cm
Terpsihora, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 46 x 21 x 12 cm
Talija, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 48 x 13 x 21 cm
Uranija, 2017., poliester, poliesterski kit, akrilna boja, 45 x 28 x 12 cm
MAJČICA KRAVA
Stoji sa veličanstvenim ušima i četiri trbuha
ljudski toplih očiju
gromada mesa, mlijekom zalelujana
stršeći poput faraona iznad travom
natečene piramide.
Ne sliči svetoj kravi Calcutae
što mršava tetura ulicama
i budi naš civilizirani smijeh.
Veliki se val pitoma zadovoljstva ljulja
njezinom trbušinom i vimenom što visi.
U piramidinoj unutrašnjosti leži na milijune kostiju
crnačko roblje kinezi indijci vijetnamci indijanci.
Kao šilo oštri rog moći nadvija se nad njom.
Harald Sverdrup
(Zahvaljujemo g. Enesu Kiševiću na odabiru pjesme)
Stoji sa veličanstvenim ušima i četiri trbuha
ljudski toplih očiju
gromada mesa, mlijekom zalelujana
stršeći poput faraona iznad travom
natečene piramide.
Ne sliči svetoj kravi Calcutae
što mršava tetura ulicama
i budi naš civilizirani smijeh.
Veliki se val pitoma zadovoljstva ljulja
njezinom trbušinom i vimenom što visi.
U piramidinoj unutrašnjosti leži na milijune kostiju
crnačko roblje kinezi indijci vijetnamci indijanci.
Kao šilo oštri rog moći nadvija se nad njom.
Harald Sverdrup
(Zahvaljujemo g. Enesu Kiševiću na odabiru pjesme)
Program je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.