Mojih 1000 slikovnica

Čitanje je rezultat kulturnog razvoja čovjeka. Knjige su istodobno izvor obavijesti i izvor uživanja. O utjecaju čitanja na socijalni, intelektualni, emocionalni, etički razvoj djeteta znanost je već odavno upozorila. Osim toga, čitanje je aktivnost koja istodobno stvara osjećaj prisnosti između djeteta i osobe koja mu čita, prijeko potreban i temeljni osjećaj za cijeli život. Odlukom Vlade Republike Hrvatske, 2021. godina proglašena je Godinom čitanja. Kako bismo potaknuli odrasle na čitanje najmlađima, pokrećemo projekt „Mojih tisuću slikovnica”.
Svako dijete dobit će u knjižnici svoju slikoputovnicu, a u nju po jedan žigić za svaku pročitanu slikovnicu. Iza žigićima dupkom pune slikovnice slijedi nagrada: slikovnica i slatkiš. Čitajmo djeci slikovnice što češće. Planirajmo vrijeme za svakodnevno čitanje. Ako još niste, učlanite dijete u knjižnicu što ranije i omogućite mu pristup slikovnicama jer ništa ne može zamijeniti čitanje.


Phillip Pullman, engleski književnik, o važnosti čitanja

Djeca trebaju umjetnost, priče, pjesme, glazbu baš kao što trebaju ljubav, hranu, igru i svježi zrak. Ako djetetu ne daješ hranu, šteta je brzo vidljiva. Ako ne daš djetetu svježi zrak i igru, šteta je također vidljiva, samo nešto sporije. Ako djetetu ne daš ljubav, šteta neće biti vidljiva još nekoliko godina, ali će ostati trajna.
No ako djetetu ne daješ umjetnost, priče, stihove i glazbu, nastaje šteta koju nije tako jednostavno uočiti. Njihova su tijela dovoljno snažna; mogu trčati, plivati, imati apetit i raditi mnogo buke, kao što djeca uvijek i rade, no ipak nešto nedostaje.
Točno je da se neki ljudi tijekom svog odrastanja nikada ne sretnu ni s jednim vidom umjetnosti, pa žive normalnim životima, sasvim sretni. Također je točno da u nekim domovima knjige uopće nemaju svoje mjesto, kao ni slike na zidovima, a svrha glazbe nije jasna ukućanima. Pa… to je u redu. Poznajem takve ljude. Dobri su susjedi i korisni građani.
No drugi ljudi u nekom periodu svog djetinjstva ili mladenaštva, ili čak u starijoj dobi, susretnu se s nečime o čemu ranije nisu ni sanjali. Kao da su bili s tamne strane mjeseca, a potom jednom slučajno čuli čitanje stihova s radija ili su prošli kraj kuće kroz čiji se otvoreni prozor mogao čuti zvuk klavira (…) Ništa ih ne može pripremiti na to. Odjednom shvaćaju koliko su gladni, iako toga nisu bili svjesni minutu ranije; osjećaju glad za nečime što je toliko slasno da im gotovo pukne srce. Gotovo se rasplaču, istodobno osjećaju tugu i sreću i žude za time da upiju još. Treba im to baš kao što ogladnjelu čovjeku treba obrok.
A, kao što sam rekao, neki dobri ljudi naprosto nikada ne iskuse to, i savršeno su ispunjeni i bez toga. Čak i da nestanu sve slike, sve knjige i sva glazba svijeta, ne bi ni primijetili.
Ipak, ta glad postoji u velikom broju djece, a često nije zadovoljena jer nije bila ni probuđena. Mnoga djeca diljem svijeta gladna su nečega što će im hraniti dušu onako kako to ne može ništa drugo.
Da, kažemo da svako dijete ima pravo na hranu, krov nad glavom, obrazovanje, medicinsku skrb i slično. I to je potpuno točno. No moramo shvatiti i da svako dijete ima pravo iskusiti kulturu. Moramo shvatiti da bez priča, pjesama, glazbe i slika djeca gladuju.