Najbogatiji vrabac na svijetu

Kako je divno i lako učiti kroz priču, koja dječje unutrašnje svjetove nuka na avanturu iz koje će izići bogatiji za jedno iskustvo i neprocjenjivu životnu spoznaju. Tragovi priče se usijecaju i polako formiraju pogled na život i odnos prema životu. Stoga odgojiteljica savjetnica i dramska pedagoginja Božica Knežević pomno bira priče koje će uprizoriti. Ovaj put izbor je pao na priču Eduarda Petiške „Najbogatiji vrabac na svijetu”. Baš kao što vrapčić kad nađe zrno veselim živživkanjem doziva druge vrapčiće kako bi se i oni nahranili, tako je i Božica radosno podijelila poslove vezane uz najveseliji zadatak na svijetu: odgojiteljicama savjetnicama Editi Dabo i Sanji Krajač, odgojiteljicama Elizabeti Adembegović, Dijani Horvat, Mihaeli Jukić, Ivančici Krmpotić, Mirti Pucek i Nensi Šćepanović. U predstavi glume maleni polaznici DV Grigora Viteza iz skupina „Medvjedić”, „Tigrić” i „Lavić”, a puno posla ima i ritmička skupina. Velik i važan je to zadatak s obzirom da je riječ o tako slojevitoj priči koja svakom svojom rečenicom kazuje da u mraku vagona sebičnosti, pohlepe i egoizma nema prijatelja, ni smijeha, ni radosti. Tamo, unatoč bogatstvu i hrpi žita žutoga kao zlato, caruje tama i usamljenost i tuga, s vremenom sve gorča i veća i opasnija. Vrabac, koji je prhnuo u vagon kroz malenu rupicu na njegovu krovu, pomislio je da je najbogatiji na svijetu. Jeo je i jeo... Pa se naduo kao balon. I, divnoga li čuda, više se nije osjećao najbogatijim na svijetu. Sad je bio tek debeli, utovljeni i usamljeni vrabac. I, na svu sreću, svjestan svoje pogreške. No, tako ogroman, više nije mogao proći kroz rupicu na krovu vagona. Valjalo je postiti i pri tom sjediti na hrpi zrnja. To nije nimalo lako. No prava spoznaja jača i potiče volju. Na kraju se vrabac uspio svesti na pravu mjeru. Uspio je. I dok je dijelio žito s gladnima shvatio je ono najvažnije: da je najbogatiji vrabac na svijetu tek onda kad svoje žito dijeli s drugima. Vrapci su društvene ptice. Baš kao i mi ljudi. No uspijeva li nama ljudima gladovati sjedeći na gomili hrane sve dok ne uspijemo shvatiti da je smisao života biti a ne imati, da dijeljenjem rastemo, a lakomost nas smanjuje?
Možda, jednoga dana, kad se nađu pred dilemom biti ili imati, neki će se od dječaka i djevojčica DV Grigora Viteza sjetiti svojih vrtićkih teta i priče o vrapčiću koju su im tete čitale, uprizorile, osmislile scenografiju, ples, zvučnu kulisu... Sjetit će se predstave u knjižnici i upozorenja koje su tijekom pripreme predstave jedni drugima govorili: „Nemoj biti sebičan kao Čupavko!”I u tom trenutku kroz malu rupicu mračnoga vagona ući će tračak svjetlosti i razbiti tminu. Sigurno će biti tako, sigurno, jer priče ostavljaju duboke, neizbrisive tragove...

Cijela predstava bit će prevođena na znakovni jezik.
Događanje je organizirano u sklopu projekta Knjižnica širom otvorenih vrata.