Neža Knez: Znaš li tko je Brigojedac?
Izložba
23.11.2023. - 10.12.2023.
Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića
Početak događanja: 19 sati
Galerija Prozori
Neža Knez: ZNAŠ LI TKO JE BRIGOJEDAC?
Otvorenje izložbe: četvrtak, 23. 11. 2023. u 19 sati / Galerija Prozori, Zapoljska 1
Izložba traje do 10. 12. 2023.
Radno vrijeme Galerije Prozori: ponedjeljak - petak: 8-20 sati; subota: 8 - 14 sati
Pitanje, koje je ujedno i naslov izložbe Neže Knez, „Znaš li tko je Brigojedac?“ u sebi sadrži i očiti odgovor: Brigojedac je onaj koji jede brige. No da bi bile „pojedene“, prvo ih je potrebno izgovoriti, ili napisati, ili vizualno oblikovati - potrebno ih je podijeliti, a to se dijeljenje događa u susretu s drugim. Pritom je polazište komunikacija, a mjera stvari razgovor. Na ovim osnovama četiri videa, tekst ispisan na prozorskim staklima, objekti izloženi na postamentima i razglednice umetnute u knjige, reprezentiraju način na koji umjetnost postaje alat s pomoću kojeg u razgovor ulazimo i koji kroz različite umjetničke medije zahvaća u iskustva i događaje koji se odvijaju na rubovima i grade na iskliznućima komunikacijskih procesa.
Početna točka je susret: autorica u neformalnoj i minimalno strukturiranoj formi temeljenoj na okupljanju s djecom unutar više radioničkih susreta otvara prostor za dijalog/polilog. Postavljajući pitanje što za njih znači i kako bi mogao izgledati bolji svijet, zahvaća u načine na koji svijet vidimo, kako se u njemu osjećamo i što bismo mogli napraviti da popravimo brojne bolne rascjepe današnjice iz dječje perspektive. S obzirom na to da je riječ o pitanju odnosno ideji koja kao da pretpostavlja velike odgovore i važne promjene, zanimljivo je pratiti luk koji od općeljudskog pitanja vodi prema individualnim dječjim subjektivacijama krojenja svijeta prema vlastitoj mjeri, nesputanih realnim mogućnostima, nego vođenih idejama, maštom i željama. Odgovori su različiti - od onoga u kojem je bolji, ili makar sigurniji, svijet moguć ako sve atomske bombe odnesemo na Pluton jer je najudaljeniji planet, pa do čarobnog šatora s kojim nijedno mjesto na svijetu više nije nedostupno. Iz odgovora izrastaju priče, izrađuju se objekti, rekviziti, scenografija, snima se video, pri čemu se granice dokumentarnih, igranih i eksperimentalnih elemenata u potpunosti pretapaju. Ujedno, u fokus ulaze često nevidljive ili izbrisane mikrosituacije, greške, odstupanja i nijanse te čine okosnicu oko koje se rad gradi. Tako u jednom od videa autorica izrezuje i u montaži spaja greške koje su se desile pri čitanju i interpretaciji dječjih tekstova. Umjesto njihova skrivanja, sada smijeh, pogrešno izgovorena ili pročitana riječ, pogled sa strane umjesto prema kameri, postaju njegovo utemeljenje.
Rad u cjelini moguće je razumjeti i kao eksperiment na tragu onoga što Antonio Negri naziva „družinom singularnosti“ - svi su singularni, a istodobno možemo zajedno izgraditi družinu. Naime, sva pitanja koja autorica postavlja upućena su svakom sudioniku/ici individualno, s polazištem da je svaka ideja dobrodošla i može predstavljati početnu točku oko koje se narativi dalje ulančavaju. Da je za promjenu perspektive katkad dovoljno našaliti se, zamisliti nemoguće i tomu pristupiti s ozbiljnošću istraživača i senzibilitetom umjetnika, reprezentira postav izložbe u cjelini. Dječji iskazi - često začudni, duhoviti, neočekivani - ispisani su kao kratke priče u prozorskim izlozima ili kao samostalne rečenice zalijepljeni na stolove čitaonice i Dječjeg odjela, postajući virus koji remeti čitateljsku rutinu posjetitelja knjižnice. Rečenice vizualiziraju mali objekti koje su također izradila djeca. Postavljajući ih na postamente te izlažući u prozorima, oni postaju opredmećeni pandan tekstovima, pri čemu redoslijed ne vodi nužno od teksta prema objektu. Kako navodi autorica, pokazalo se da djeca lakše i neposrednije verbaliziraju svoje misli, pričaju priče i razvijaju ideje usporedno s kreativnim radom izrade predmeta, potvrđujući time da tijekom samog procesa umjetničkog stvaranja postoji određena doza slobode i kreativnosti koja je oslobađajuća. Povezani u formi izložbe u prostoru galerije-knjižnice, izloženi tekstovi, video radovi i objekti reprezentiraju mogućnost uspostavljanja privremene autonomne zone na tragu Hakima Beya, poput male gerilske operacije koja oslobađa područje prostora, vremena i imaginacije u korist aktivirajućeg, suradničkog i kreativnog djelovanja. Taj je proces višesmjeran. Uključuje kolaboraciju svih sudionika pri čemu autorica određene segmente dobivene temeljem radioničkog procesa rekreira i koristi u vlastitoj praksi - preuređuje ih, prebacuje u druge medije, supostavlja - istražujući na koje sve načine dijalog i suradnja kao gradbeni elementi kreativnog procesa oblikuju prostore kolektivnog učenja izvan ustaljenih institucionalnih praksi i sistema.
Slobodni dječji iskazi, kao polazište Nežina rada, koji se temelje na vlastitom iskustvu viđenja svijeta, kao i vlastitog mjesta u njemu i odnosa spram sebe i drugih, kreiraju privremene autonomne zone slobode i diskurzivne nesputanosti, na granici iskrenosti i mašte u kojima je sve moguće. Vježbanje misli i jezika ujedno je i mali čin prkosa, zona unutar koje je moguće slobodno kreirati nove modele učenja, povezivanja i zaključivanja koji nisu sputani zahtjevom za logičnošću, objektivnošću ili točnosti. Prije svega, riječ je o igri, izmicanju iz uvriježenih načina mišljenja i promatranja svijeta. O tome da je važno vježbati misli, jezik i glas, međusobno se slušati i surađivati i da je unutar ovih okvira moguće uspostaviti neke nove prostore znanja i načine učenja,
neprestano širiti poimanje svijeta, kao i samih sebe u njemu, i umjesto jasnih struktura prepustiti se, govori rad Neže Knez.
Otvorenje izložbe: četvrtak, 23. 11. 2023. u 19 sati / Galerija Prozori, Zapoljska 1
Izložba traje do 10. 12. 2023.
Radno vrijeme Galerije Prozori: ponedjeljak - petak: 8-20 sati; subota: 8 - 14 sati
Pitanje, koje je ujedno i naslov izložbe Neže Knez, „Znaš li tko je Brigojedac?“ u sebi sadrži i očiti odgovor: Brigojedac je onaj koji jede brige. No da bi bile „pojedene“, prvo ih je potrebno izgovoriti, ili napisati, ili vizualno oblikovati - potrebno ih je podijeliti, a to se dijeljenje događa u susretu s drugim. Pritom je polazište komunikacija, a mjera stvari razgovor. Na ovim osnovama četiri videa, tekst ispisan na prozorskim staklima, objekti izloženi na postamentima i razglednice umetnute u knjige, reprezentiraju način na koji umjetnost postaje alat s pomoću kojeg u razgovor ulazimo i koji kroz različite umjetničke medije zahvaća u iskustva i događaje koji se odvijaju na rubovima i grade na iskliznućima komunikacijskih procesa.
Početna točka je susret: autorica u neformalnoj i minimalno strukturiranoj formi temeljenoj na okupljanju s djecom unutar više radioničkih susreta otvara prostor za dijalog/polilog. Postavljajući pitanje što za njih znači i kako bi mogao izgledati bolji svijet, zahvaća u načine na koji svijet vidimo, kako se u njemu osjećamo i što bismo mogli napraviti da popravimo brojne bolne rascjepe današnjice iz dječje perspektive. S obzirom na to da je riječ o pitanju odnosno ideji koja kao da pretpostavlja velike odgovore i važne promjene, zanimljivo je pratiti luk koji od općeljudskog pitanja vodi prema individualnim dječjim subjektivacijama krojenja svijeta prema vlastitoj mjeri, nesputanih realnim mogućnostima, nego vođenih idejama, maštom i željama. Odgovori su različiti - od onoga u kojem je bolji, ili makar sigurniji, svijet moguć ako sve atomske bombe odnesemo na Pluton jer je najudaljeniji planet, pa do čarobnog šatora s kojim nijedno mjesto na svijetu više nije nedostupno. Iz odgovora izrastaju priče, izrađuju se objekti, rekviziti, scenografija, snima se video, pri čemu se granice dokumentarnih, igranih i eksperimentalnih elemenata u potpunosti pretapaju. Ujedno, u fokus ulaze često nevidljive ili izbrisane mikrosituacije, greške, odstupanja i nijanse te čine okosnicu oko koje se rad gradi. Tako u jednom od videa autorica izrezuje i u montaži spaja greške koje su se desile pri čitanju i interpretaciji dječjih tekstova. Umjesto njihova skrivanja, sada smijeh, pogrešno izgovorena ili pročitana riječ, pogled sa strane umjesto prema kameri, postaju njegovo utemeljenje.
Rad u cjelini moguće je razumjeti i kao eksperiment na tragu onoga što Antonio Negri naziva „družinom singularnosti“ - svi su singularni, a istodobno možemo zajedno izgraditi družinu. Naime, sva pitanja koja autorica postavlja upućena su svakom sudioniku/ici individualno, s polazištem da je svaka ideja dobrodošla i može predstavljati početnu točku oko koje se narativi dalje ulančavaju. Da je za promjenu perspektive katkad dovoljno našaliti se, zamisliti nemoguće i tomu pristupiti s ozbiljnošću istraživača i senzibilitetom umjetnika, reprezentira postav izložbe u cjelini. Dječji iskazi - često začudni, duhoviti, neočekivani - ispisani su kao kratke priče u prozorskim izlozima ili kao samostalne rečenice zalijepljeni na stolove čitaonice i Dječjeg odjela, postajući virus koji remeti čitateljsku rutinu posjetitelja knjižnice. Rečenice vizualiziraju mali objekti koje su također izradila djeca. Postavljajući ih na postamente te izlažući u prozorima, oni postaju opredmećeni pandan tekstovima, pri čemu redoslijed ne vodi nužno od teksta prema objektu. Kako navodi autorica, pokazalo se da djeca lakše i neposrednije verbaliziraju svoje misli, pričaju priče i razvijaju ideje usporedno s kreativnim radom izrade predmeta, potvrđujući time da tijekom samog procesa umjetničkog stvaranja postoji određena doza slobode i kreativnosti koja je oslobađajuća. Povezani u formi izložbe u prostoru galerije-knjižnice, izloženi tekstovi, video radovi i objekti reprezentiraju mogućnost uspostavljanja privremene autonomne zone na tragu Hakima Beya, poput male gerilske operacije koja oslobađa područje prostora, vremena i imaginacije u korist aktivirajućeg, suradničkog i kreativnog djelovanja. Taj je proces višesmjeran. Uključuje kolaboraciju svih sudionika pri čemu autorica određene segmente dobivene temeljem radioničkog procesa rekreira i koristi u vlastitoj praksi - preuređuje ih, prebacuje u druge medije, supostavlja - istražujući na koje sve načine dijalog i suradnja kao gradbeni elementi kreativnog procesa oblikuju prostore kolektivnog učenja izvan ustaljenih institucionalnih praksi i sistema.
Slobodni dječji iskazi, kao polazište Nežina rada, koji se temelje na vlastitom iskustvu viđenja svijeta, kao i vlastitog mjesta u njemu i odnosa spram sebe i drugih, kreiraju privremene autonomne zone slobode i diskurzivne nesputanosti, na granici iskrenosti i mašte u kojima je sve moguće. Vježbanje misli i jezika ujedno je i mali čin prkosa, zona unutar koje je moguće slobodno kreirati nove modele učenja, povezivanja i zaključivanja koji nisu sputani zahtjevom za logičnošću, objektivnošću ili točnosti. Prije svega, riječ je o igri, izmicanju iz uvriježenih načina mišljenja i promatranja svijeta. O tome da je važno vježbati misli, jezik i glas, međusobno se slušati i surađivati i da je unutar ovih okvira moguće uspostaviti neke nove prostore znanja i načine učenja,
neprestano širiti poimanje svijeta, kao i samih sebe u njemu, i umjesto jasnih struktura prepustiti se, govori rad Neže Knez.
Petra Dolanjski Harni
Neža Knez (Ljubljana, 1990.) u svom radu istražuje potencijale i mogućnosti unutar fiktivne strukture koja se pojavljuje u stvarnom vremenu i prostoru. Zanimaju je odnosi koji se odvijaju u procesu strukturiranja forme, bilo da se radi o pokretnoj slici, zvuku, jeziku, miješanoj medijskoj instalaciji. Godine 2014. diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani, gdje je nastavila magistarski studij i ga završila sa najvećem priznanjem Summa Cum Laude. Za svoj rad dobila Europsku mobilnu nagradu (I - Portunus - Goethe Institut), Nagradu UL ALUO za izuzetna studentska postignuća, nagradu za inovativni pristup grafičkoj umjetnosti, studentsku nagradu Prešeren i nagradu grupe OHO. Bila je primateljica dvogodišnjeg boravka za mlade umjetnike u Kreativnom centru Švicarija (2018- 2020), polaznica WHW akademije u Zagrebu (2019-20), i završila je obrazovni program na Školi dokumentarnog filma Restart (2022). Zadnjih godina aktivno surađiva sa umjetnicima iz hrvatske (i inozemstva) u obliku umjetničkog istraživanja i izlaganja, vodi radionice, te završava svoj prvi film. Trenutno živi i radi u Zagrebu.
Program Galerije Prozori podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu,međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba.