Noć svjetlija od dana

… Nije da se u plejadi portugalskih pjesnika nisu s vremena na vrijeme javljala značajna imena. No ono što za jednu nacionalnu književnost ima vrijednost često zna proći nezapaženo na svjetskoj sceni. Da bi se neko književno ime ili djelo moglo svrstati među svjetska imena, potrebno je imati više od onoga što je važno jednom narodu, njegovoj povijesti, kulturi i tradiciji. Veličina velikih u univerzalnim razmjerima mjeri se drukčijim kriterijima, za koje nacionalni pathos i vrednote jednog nacionalnog bića nisu istovjetni univerzalnim vrednotama. Uvijek u umjetničkom djelu tražimo ono što je mjera nas samih: izraz, stvaralačku nit ili praiskon, općeljudsko iskustvo s kojim se možemo poistovjetiti, tragičnost, katarzu ili smisao, o čemu je govorio Aristotel. Tuđe ideje, osjećaji i svjetovi moraju naći svoj odjek u našim vlastitima. Antero de Quental tražio je i našao tu nit koja združuje njegov opus s univerzalnim. Ogledao je svoju bol u jezerima svjetske boli, u stoljeću koje nazivamo „ukletim” („siècle maudit”). On je bio proizvod velikih struja XIX. stoljeća, koje je prihvatio kao vlastite.

Antero de Quental stvara u vrijeme kad na scenu stupaju različita filozofska i socijalna učenja i pravci poput socijalizma, materijalizma, spiritualizma, utopizma, progresivizma. Radi se o epohi u kojoj se osjeća utjecaj Hegela, Schopenhauera, Nietzschea i Kierkegaarda, o dobu kad se već čuju trube i fanfare koje će uskoro pozvati na revoluciju, a vjera u evoluciju i socijalnu pravdu osvjetljuje goleme prostore svijeta i ljudskog duha. Svijetom vlada naivno pouzdanje u beskonačan ljudski napredak. Antero nije prorok jednog doba, on je ranjen i žaloban pjesnik čija bol je bol čovječanstva. “On zna plakati kao da je jedan čovjek sâm dostojan čovječanstva. Njegovi stihovi pupaju iz njegove duše, kao jecaji i agonija. Njegove suze imaju oblik bisera, a jecaji su mu glazba”(Oliveira Martins)… iz predgovora Meri Grubić Videc