O Andrićevom jeziku i stilu Andrićem samim
Andrić je jedan od najznačajnijih književnika 20. stoljeća koji se svojim bogatim književnim opusom ostvario kao pripovjedač, pjesnik i esejist. Njegove književne početke obilježilo je stvaranje u kontekstu hrvatske književnosti u okrilju Matoševa kruga, da bi se poslije, odlaskom iz Hrvatske, opredijelio za pisanje proznih djela, većinom na ekavici, čemu je ostao vjeran do posljednjih godina života. Često se u književnoj kritici raspravljalo, a i danas se još uvijek vode polemike oko toga, čiji je Andrić ustvari pisac.
Naime, Andrić je djelovao u trima nacionalnim književnostima - hrvatskoj, srpskoj i bosanskoj te ga svaka prisvaja kao svog pisca.
Književno stvaralaštvo Andrić je započeo kao hrvatski književnik, pišući poeziju. Hrvatska kritika prvi ga je put ozbiljnije zamijetila u sklopu zbornika Hrvatska mlada lirika (1914.) i u pjesmama koje je ondje objavljivao. Početkom 20-ih godina 20. stoljeća Andrić se opredijelio za srpsku književnost i pisanje na ekavici. U to vrijeme i neki su drugi hrvatski pisci prihvaćali ekavicu u svrhu promicanja jugoslavenstva, ali s vremenom su se, pogotovo nakon atentata na Stjepana Radića, vratili materinskom jeziku i hrvatskoj književnosti, ijekavizirajući i kroatizirajući svoja djela. To ipak nije bio slučaj s Andrićem. On se, naprotiv, postupno sve više udaljavao od hrvatske književnosti. Svojevrsni pesimizam, metafizička tajnovitost, bol, jezična imaginativnost, tjeskoba, usamljenost i strah upotpunjuju njegove dvije zbirke - Ex Ponto (1918.) i Nemire (1920.), u kojima produbljuje svoj pjesnički govor, a na što je zasigurno bitan utjecaj imalo iskustvo dugogodišnjeg zatvoreništva. Ove dvije zbirke iznimno su važne jer u sebi sadržavaju tematske i motivske začetke koji su presudni za razumijevanje kasnijih Andrićevih djela.
Andrićeva druga stvaralačka faza započinje nakon 1920. godine, točnije njegovim odlaskom u Beograd, kada se udaljava od hrvatske književnosti. Do tada hrvatski jezični izraz ustupa mjesto srpskom, a poezija biva zamijenjena prozom gdje mu glavnim tematskim preokupacijama uglavnom postaju rodna Bosna i njezina prošlost, a događaji i naracija dobrim se dijelom temelje na narodnoj predaji i kronikama. Tada nastaju brojne novele (zbirke Put Alije Đerzeleza, Pripovetke I (1924.) i II (1936.) itd.), a zatim i romani Na Drini ćuprija (1945.), Gospođica (1945.) i Travnička hronika (1945.).
Ivo Andrić je pisac koji je svoj ispripovijedani svijet smjestio u „međuprostor“ dodirivanja nekoliko različitih identitetskih „čvrstih“ obrazaca. U sredinama koje su podložne čvrstim, jednoobraznim dijakronijskim uokvirivanjima unutar vlastita niza, bilo je mnogo pokušaja da se ovog autora svrsta u određenu kategoriju i pridoda mu se atribut „srpskog“, „hrvatskog“ ili „bošnjačkog“ pisca, kojega bi se, tako smjestilo unutar određene književne dijakronije. Andrić je, međutim, stvorio poziciju nepripadanja koju je prakticirao i izvan teksta, životom u mnogim gradovima, izjavama i svjetonazorom koji je uokvirio poetiku njegovih tekstova. Tako je otvorio prostor hibridizacije identiteta, postkolonijalnog propitivanja drugog i kritičke valorizacije „čvrstih mjesta“ strukturiranja sustava.
Putem poveznice na katalog može se provjeriti raspoloživost djela Ive Andrića u bogatom fondu Knjižnica grada Zagreba.