Od kolaža do asamblaža
Anu Narandžić, svestranu autoricu – spisateljicu i slikaricu, privukle su mogućnosti slobodnog komponiranja i slaganja raznih materijala i tehnika. U njima je pronašla nova polja realizacije svoje kreativnosti, oslobađajući vlastiti talent u procesima stvaranja i razvijanja novih ideja. Ana Narandžić se predstavlja ciklusom kolaža i asamblaža koje izrađuje kolažirajući stari novinski papir, odnosno kaširajući stare novine spajajući ih s pvc bocama, vješalicama za odjeću i vrećama za smeće. Te nekad korištene, a sada odbačene predmete svakodnevne uporabe, Ana transformira u sliko-kolaže i skulpture-asamblaže domišljate i nadasve majstorske izvedbe. A zamisli nastaju već pri prvom prebiranju tog materijala „s kontejnera“. Igrajući se asocijativnim formama, Ana u predmetima svakodnevnog pronalazi prepoznatljive oblike, dijelove tijela od kojih će kasnije, kada ih „obuče“ u kaširanu novinu, stvoriti zoomorfne forme u kojima s lakoćom prepoznajemo životinjsku vrstu koju tematizira: i kozlića, i kravicu, i pticu, i kukca, i mačku. Sve završava u antropomorfnoj formi, neobične „Princeze s kontejnera“, koju Ana u potpunosti konstruira otpadnim materijalima. Odijeva ju u pvc vrećice, ramena joj formira vješalicom, kosu papirnim trakama, a za oči ušiva dugmad. Tako predmetu ne obnavlja izgubljenu uporabnu funkciju, već mu u zamjenu daruje estetski vitalitet. Simbiozom nađenog, oplođenog maštom i domišljatošću, nastaju neobične ali prepoznatljive forme. Svaka je precizno „iskonstruirana“ i ne izostaje joj niti jedan dio, niti jedan organ. Ni ticala, ni rogovi, ni karakteristične kozje noge, ni od pvc boce duhovito načinjeno kravlje vime.
Izvlačeći u prvi plan važnost ideje kao glavnog pokretača „umjetničkog stvaranja“, Ana Narandžić potvrđuje svoju umjetničku ukorijenjenost u djelima umjetničkih aktera početka prošlog stoljeća, poput spomenutih, K. Schwitersa, J. Dubuffeta, M. Duchampa i naravno P. Picassa čija je „Glava bika“ ušla u povijest (umjetnosti) kao inauguracija ideje da od nađenih predmeta učini skulpturu umjetničkih karakteristika i vrijednosti jednakih klasično „iskiparenom“ djelu. Stoga Ana na neki način svojim uradcima revalorizira ovu vrstu umjetničkog recikliranja, oživljavajući u svojem djelu ideju o integraciji svakodnevno uporabnog i potrošnog u svrhu stvaranja nekonvencionalne umjetnosti. Umjetnosti koja postaje mnogo više od pukog slaganja otpada, u kojoj otkrivamo i elemente konstruktivizma, kiparenja, slijeđenja zakonitosti anatomije i slikarske kompozicije.
Umjetnosti koja je na tragu transformacije pojavnog kao izraza traženja odgovarajućeg vizualnog ekvivalenta za osobna stvaralačka, estetička ali i etička načela. Umjetnosti koja je rezultat interakcije njezina likovnog nerva i osobnog senzibiliteta u promišljanju života i svijeta. Osobito vidljivog u tematskoj određenosti Aninih kolaža, koji ekspliciraju poruke pune metaforike i egzistencijalnog naboja. No, u njima, iako nerijetko ozbiljne tematike (motiv Posljednje večere, Raspeća) nema težine, već je sve u igri nepretenciozno razigranog sustava, slaganog novinskim isječcima il’ trakama papira kojima je jedina „mustra“ tiskana riječ. Ovaj rad nesumnjivo je obilježen iskustvima ilustracije i grafičkog dizajna, privlačnosti „crno-bijelih“ grafičkih tehnika i multipliciranjem isti obličja i materijala. To je specifičan likovni izraz čija je kompozicijska koherentnost potencirana zanimljivim strukturalnim površinama slaganim komadima novinskog papira, ponegdje dotaknutim kolorom kako bi se nešto naglasilo. No, percipirati Aninu kolažnu sliku tek kao istraživački i eksperimentalni poligon bilo bi nedostatno. Jer ona je i mjesto misaonog procesa, konstantnog analitičkog razmišljanja o njenim mogućnostima kao izrazito potentnog vizualnog medija.
Rođena je 1949. u Tuzli, BiH. U Učiteljskoj školi dobila je prve poticaje za slikarsko izražavanje. Godine 1972. seli u Zagreb, gdje diplomira na Pedagoškoj akademiji (današnjem Učiteljskom fakultetu). Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća oživljavaju poticaji iz rane mladosti koji je motiviraju da u slikarskim radionicama koje vodi prof., slikar Vatroslav Kuliš stekne osnovna znanja o slikarskim tehnikama, koja primjenjuje u svom slikarskom izričaju kojem se intenzivnije posvećuje nakon umirovljenja. Od tada je priredila četiri samostalne, a sudjelovala i na nekoliko skupnih izložbi. Slikarstvom daje i doprinos u humanitarne svrhe, radeći u slikarskim kolonijama za osobe s posebnim potrebama koje organizira Zavod za rehabilitaciju Zagreb. Njezino najveće postignuće u slikarstvu je 1. nagrada na natječaju Hrvatskog sabora kulture, 2019., za sliku u tehnici kolaža „Posljednja večera“ i 1. nagrada 2020., također na natječaju Hrvatskog sabora kulture za ready-made skulpturu „Kozlić“. U zadnje vrijeme posvećuje se izradi slika u tehnici kolaža i trodimenzionalnih figura koristeći plastične boce, novine i vješalice za odjeću.