Osobitosti hrvatskog jezika: štokavština

Nastavljajući ciklus izložbi s temom hrvatskog jezikog jezika u Godini čitanja, Knjižnica Marina Držića je nakon čakavštine obradila temu štokavštine. Od triju narječja hrvatskog standardnog jezika, štokavština je najviše rasprostranjena.
 
Područje na kojem se priča štokavštinom posebno se proširilo nakon 15. stoljeća zbog migracija za vrijeme osmanskih osvajanja. Sve to dogodilo se na štetu kajkavskog i čakavskog narječja. Osim što se štokavsko narječje koristi u Republici Hrvatskoj, ono se koristi i u Bosni i Hercegovini gdje su Hrvati autohtoni narod. Uz to, štokavci žive i u Crnoj Gori, u Srbiji, Mađarskoj, Rumunjskoj te u Italiji.

Hrvati koji se koriste štokavskim narječjem najčešće su:
a) ikavci u jednom dijelu Slavonije i Like, na Kordunu, u Bosni, Dalmaciji i u zapadnoj Hercegovini
b) jekavci u Dubrovniku, u Konavlima te u dijelu Bosne i Hercegovine
c) ekavci kojih je još jako malo, najčešće u Srijemu, oko Iloka te u dijelu Bačke.

Štokavsko narječje postalo je službenim jezikom u hrvatskoj književnosti krajem 15. i u prvoj polovini 16. stoljeća. Prvo se to dogodilo na jugu Hrvatske.
Proučavanje štokavskih govora počelo je 80-ih godina 19. stoljeća. Prva štokavska gramatika Institutionum linguae illyricae libri duo objavljena je u Rimu, 1604. godine, a objavio ju je Bartol Kašić.