Kompleksnost i značenjska nepresušnost simbola, uz autorsku radoznalost i inventivnost, omogućuju neprestanu obnovu sakralne umjetnosti. Sukladno duhu vremena, karakteru i inspiraciji umjetnika, ikonografski repertoar i riznica simbola bivaju stalno iznova reinterpretirani i aktualizirani. Akademski grafičar Matko Antolčić jedan je autora mlađe generacije koji se je vrlo rano odlučio za priklanjanje sakralnim, odnosno religioznim temama. Vrlo studioznim pristupom on bira teme, prikaze i reference iz bogate kršćanske tradicije, kojima pridružuje osobno iskustvo i vlastite nazore i stajališta. To čini decentno, suzdržavajući se od nametljive doslovnosti, te služeći se istančanim figurativnim leksikom koji počesto odaje hommage ranijim razdobljima i starim majstorima.
Takav je slučaj i s najnovijim ciklusom radovima, crtežima olovkom i asamblažima, naslovljenim Arma Christi. Pojam označuje oruđa Kristova, sprave i predmete kojima je Krist bio mučen, to jest koji simboliziraju njegovu muku.[1] Zapravo, izraz „arma“, koji znači oružje, predstavlja paradoks zbog činjenice da je oružje korišteno protiv Krista bilo i oružje koje je On koristio za pobjedu nad grijehom, smrću i Đavlom.[2] Najčešći ikonografski prikaz je križ, na koji se bez striktnoga redoslijeda postavljaju pijetao, bičevi, trnova kruna, vrč, spužva, Veronikin rubac, čekić, čavli, kliješta, koplje, ljestve.
Matko Antolčić odabire nekoliko motiva koje potom donosi specifičnim, minucioznim rukopisom koji podjednako valorizira ljepotu detalja i začudnost cjeline. Izolirani prikazi doista posjeduju dimenziju tajanstvenosti i mističnosti, ali i intimne bliskosti. Sam autor, naime, priznaje kako mu ova tematika pruža pogodnost obrade naizgled vrlo običnih, svakodnevnih predmeta koje stavlja u određene kompozicije i tako im daje novo simboličko značenje. Tim postupkom vječnu temu Kristove muke približava sadašnjem vremenu i olakšava razumijevanje otajstva.
Ciklus se zaokružuje pridodavanjem i drugih motiva, poput Majke boli, Raspeća i Polaganja u grob, na kojima autor varira izričaj zadržavajući princip odabira sukusa, ključnoga elementa koji postaje nositelj kompozicije i njezina simboličkoga narativa. Umjetnik je svakom segmentu posvema uronjen u temu koju istražuje, iskreno zainteresiran i angažiran, što se očituje u preciznosti ideje i u zrelosti iskaza.

Barbara Vujanović

---