Patricija Purgar: Prosvijetljeni

Neporecivo je kako danas postoje dvije stvarnosti. Jedna koju i dalje klasificiramo kao "stvarniju", vanjsku, trodimenzionalnu te drugu koja je ekranska, virtualna i dvodimenzionalna. Za ovu potonju ne možemo više odlučno tvrditi kako je manje stvarna od prve jer granice su po tom pitanju odavno zamagljene.
Koliko nas današnja "opkoljenost" digitalnim vizualima mijenja prilikom pristupanja svijetu koji je izvan ekrana i na koji način oblikuje našu percepciju u drugim poljima života, ostaje promisliti.
Klasičnom slikarskom temom portreta promatram ljudska lica u trenutku kada su zaokupljena sadržajem koji promatraju na svom svjetlećem mobilnom ekranu (prijenosnom računalu ili pametnom telefonu). U većini slučajeva mirna su to i "začarana" lica koja na trenutak djelomično gube osjećaj svoje tjelesnosti u prostoru. Postaju samo oči pridružene umu i njegovim izmjenjivim kreacijama, poput kakvih "prosvijetljenih" kreatura.
Prosvjetljenje koje bi u religijskom smislu podrazumijevalo neku vrstu više spoznaje i ekstaze, u kontekstu lica obasjanog mobilnim telefonom može djelovati kao sarkastična igra. Makar ponekad to i jest, ne bih se voljela ograničiti samo na tu ideju. Gledanje u ekran obilježje je našeg vremena te, iako ga se nerijetko smatra "zatupljujućim", mislim kako niti jedna pa niti ovakva aktivnost ne bi trebala biti isključena kao potencijalno "prosvjetljujuća" (bez imalo sarkazma).
Je li čovjeku moguće jednostavno locirati se na razmeđu vanjskog i virtualnog svijeta? Odrediti si granicu? Ovdje završavam "Ja", a počinje svijet. Ovo daljnje razmišljanje navodi me na motiv odraza koji se obistine na zagašenim ekranima koji više ne svijetle. U interijeru svog doma susrećem ih svakodnevno. Zamagljeni, tamni i zamućeni odrazi na ekranu TV-a ili ugašenog kompjutorskog monitora koji pritom izgledaju poput kakvih tamnih monolitnih ploha, crnih ogledala. Ogledala koja nam pružaju sasvim drugačiji odraz suprotan onom direktnom, čistom i raspoznatljivom.
I dok su neki ekrani ugašeni zadržavajući unutar sebe naše tamne odraze oni "svjetleći" nas pored zamarajuće rutine mogu odvesti daleko na neka druga mjesta, mjesta na kojima želimo biti, ali možemo jedino umom i očima. Na tu se misao nastavlja kvadriptih nazvan „Drugdje“. Sastoji se od četiri formata od kojih svaki odgovara dimenzijama određenog ekrana u mjerilu 1:1.
Rad je maleno i usputno maštanje o novom dalekom mjestu prilikom gledanja u svjetleći ekranski prozor. Prozor koji nam u bilo kojem trenutku nudi barem nakratko bijeg od stvarnosti i ustajalosti života. A nažalost život danas često nije tu i ovdje, nego uvijek negdje drugdje.
Slikarski element koji objedinjuje ove slike, a koji me unutar opisane tematike najviše zaokuplja jest svijetlo ili manjak istog. Toplo ili hladno, ali "sterilno" svijetlo kojem je izvor ekran, a ne svijeća u mraku ili pak sunce koje je lijepo obasjavalo motive impresionista.
Ekranska tama koja nas reflektira i obuzima, te ekransko svijetlo koje nerijetko u kasnim noćnim satima pada na naša lica istovremeno nam zatvara, ali otvara nove svjetove i mogućnosti, a granica između vanjskog i unutarnjeg, tjelesnog i virtualnog i dalje nastavlja iščezavati.