Pavao Skalić i ideja enciklopedizma

Još od 1875. g. i tekstova Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Viencu o Pavlu Skaliću, njegov život i djelo nisu nepoznanica u hrvatskoj kulturnoj javnosti. Trebalo je, ipak, gotovo 130 g. da se prevede njegov glasoviti „Epistemon“ (2004., Institut za filozofiju) u kojemu je po prvi puta u zapadnoj civilizaciji upotrijebljen pojam enciklopedije u modernom smislu riječi-kao okupljanje, izlaganje i objašnjenje sveukupnosti znanja tog vremena. U novije vrijeme nastali su i značajni tekstovi i studije sekundarne literature o Skalićevoj filozofiji u svome povijesnom kontekstu, koje možemo pronaći pretražujući naš Katalog.

Stručnjaci za to područje ustanovili su usku povezanost između renesansnog konkordizma, Skalićevog sinkretizma i eklekticima i modernog pojma enciklopedije koji je on formulirao u svome djelu. Za razliku od nekih njegovih suvremenika koji su se bavili sličnim nastojanjima, Skalić je imao ideju okupljanja na jednom mjestu, kako javnih i opće-poznatih tako i tajnih, hermetičnih znanosti i znanja na jednome mjestu, te ga to čini originalnim u povijesti enciklopedističkih nastojanja. Iako tako, na prvi pogled gubi na originalnosti, razvoj ideje i prakse enciklopedizma u europskom kulturnom kontekstu, međutim, pokazuje upravo značajke koje zacrtao baš Pavao Skalić, kako u svome kapitalnom djelu, tako i u ostatku opusa.

Tako je npr., velika Francuska enciklopedija, nastala dva stoljeća kasnije (sredinom 18.st.), kao opće-kulturni projekt francuskih prosvjetitelja, imala za svoj uzor britanskoga autora E. Chambersa i njegovu Enciklopediju (1728), te Veliki sveobuhvatni opći leksikon njemačkoga autora J.H. Zedlera (1732-1750). Razlika je, dakako bila, u sveobuhvatnosti i grandioznosti francuskog projekta, koji je onda postao uzorom za sve druge, sukcesivne projekte, pa i enciklopedistiku kao takvu, sve je do današnjih dana. No upravo je taj izvorni projekt moderne enciklopedistike itekako filozofijski, da ne velimo ideologijski, utemeljen u zdravorazumskom racionalizmu i znanstveno-empirijskom optimizmu francuskog prosvjetiteljstva (D'Alembert: Uvodna rasprava u Enciklopediju. Kultura, 1955.). Mogli bismo reći da je tomu tako i danas, i da sve velike enciklopedije „pate“ od iste boljetice: relativno prikrivenog filozofijskog, odnosno ideologijskog, pa i geopolitičkog supstrata u svojim konceptualnim i metodologijskim temeljima, koji se onda očituju u neočekivanom izboru, tj.selekciji informacija koje se kao „sveukupnost postojećeg znanja o svemu“ prezentiraju svojim neupućenim čitateljima, nesvjesnih tih „malenkosti“.

Moderni enciklopedizam u Hrvata, u rasponu od Pavla Skalića do danas, razvijao se živom leksikografskom djelatnošću istaknutih pojedinaca naše kulturne povijesti (npr. Belostenčev Gazofilacijum, Habdelićev Dictionar i Vitezovićev Lexicon latino-illyricum, sve iz 17.st.). Ipak, prvi pokušaji stvaranja suvremene enciklopedije ostvareni su krajem 19.st. nedovršenom, dvosveščanom Hrvatskom enciklopedijom (Osijek, 1887-1890) autorskog dvojca Ivana Zocha i Josipa Mencina. I drugi, znatno ozbiljniji pokušaj, uoči i za vrijeme II Svjetskog rata ostao je nedovršen. U redakciji velikog leksikografa Mate Ujevića, u okrilju Hrvatskoga izdavačkog bibliografskog zavoda u Zagrebu započeta je Hrvatska enciklopedija, koja je u razdoblju 1941-1945 uspjela izići u 5 svezaka (obradivši natuknice zaključno sa slovom „e“). Iako nedovršena, njezin je značaj velik, jer je postavila temelje ozbiljnom, suvremenom enciklopedizmu u Hrvata.

Novi zamah nastaje djelatnošću Miroslava Krleže i osnivanjem Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu 1950.g. a koji od 1991 do danas djeluje pod nazivom Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“. Time je uspostavljen značajan 67-godišnji kontinuitet sustavnog enciklopedijskog i leksikografskog rada, s respektabilnim rezultatima i u usporedbi s većim europskim uzorima.