Pjesma jeseni

Došla je tiho, na prstima, prišuljala se kao tihotapac, zašuštila lišćem, poigrala se pramenovima kose, razbarušila ih, ispreplela, osmjehnula se i odlepršala u voćnjake, na svaki proplanak, na svaku livadu, u svaki park... Jesen, to divno i bogato godišnje doba, mirisno, razigrano, umiveno kišom i obasjano suncem istodobno, s prvim je dahom ušla u vrtiće, unijela sa sobom grozdove, šljive, jabuke, tako dragi miris ajvara i slasnog pekmeza, miris koji budi potrebu za toplinom doma i roditeljskim zagrljajem, za toplom dekicom u ranim jutarnjim i kasnim večernjim satima, miris koji mami i otkriva radosti koje je tek minulo ljeto potisnulo nudeći prštave igre na otvorenom.
Ruke djece iz Dječjeg vrtića Grigora Viteza začas su bile umrljane bojama jer su nakon svakodnevnih šetnji po obližnjim parkovima od svojih „teta”, kako ih oni vole zvati, od odgojiteljice savjetnice i dramske pedagoginje Božice Knežević i odgojiteljice Dijane Horvat, dobili zadatak da naslikaju svoje viđenje jeseni. Za tren oka na papirima, koji su još do koji tren bili bijeli, izniknule su bundeve, zamirisali suncokreti, zašuštilo lišće, u blatnjave lokvice zagazile su šarene čizmice, zaplavile se šljive, zakočoperili se grozdovi, razmahao se vjetar i zasvirao na gitari...

Gitara jesenjeg vjetra
                   Grigor Vitez

Vjetar je opet uzeo svoju staru gitaru,
staru, staru, jako staru.
I pjesmu jeseni uz nju zapjevao,
pjevao, pjevao, pjevao...
A list po list u zraku plesat stao

list po list
list po list
pao
pao
pao
pao