Pjesma u izlogu

"Unatoč teškim prilikama u kojima je provela veći dio života, Vesna Parun bila je jedna od najvećih hrvatskih pjesnikinja i književnica uopće, čiji će stihovi još dugo grijati naša srca.
Odmalena upoznata sa siromaštvom, Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu, 10. travnja 1922. godine. Obitelj je živjela u skromnim prilikama, u neprekidnom strahu od gubitka posla Vesninog oca koji je skrbio za obitelj, promijenivši velik broj radnih mjesta. Osnovnu školu je pohađala na otoku Visu, a gimnaziju u Splitu. Vesna je od malih nogu oduševljavala nastavnike bistrinom, željom za učenjem i ljubavlju prema poeziji. Svoje prve stihove objavila je još kao djevojčica u dobi od deset godina u školskom časopisu “Anđeo Čuvar”, pjesmu pod nazivom “Pramaljeće”.
Nakon mature, odselili su u Zagreb, gdje je upisala studij romanistike na Filozofskom fakultetu, a nakon njega i studij filozofije, ali ih nikada nije privela kraju. O svome obrazovanju znala je reći: “U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa!”
Premda proslavljena kao pjesnikinja, Vesna Parun je ostavila značajan trag i u kazalištu, dječjoj književnosti i prozi. Uprizorena su njezina dramska djela Marija i mornar i Magareći otok. U književnosti za djecu najzapamćenije su njezine bajke u stihu o životinjama, pogotovo one s mačjim protagonistima, Mačkom Džingiskanom i Mikijem Trasijem.
Nakon što je oboljela, 2000. godine napušta svoj dom u Zagrebu i privremeno se smješta u Stubičke toplice, ne znajući da će tamo ostati do smrti. Do kraja je neumorno pisala, a njezina soba u Stubičkim Toplicama bila je ispunjena papirima i neobjavljenim rukopisima. Sve do posljednjeg daha, živjela je poeziju, do 25. listopada 2010. kada je zauvijek napustila ovaj svijet.
Za svoj izniman književni opus, Vesna Parun je višestruko nagrađivana. Dobitnica je godišnje nagrade Vladimir Nazor 1959. godine, a 1982. za životno djelo. Unatoč brojnim nagradama, u HAZU je primljena samo kao dopisna, nikad kao redovita članica, što možemo smatrati velikim propustom naše Akademije.
Zapamćena kao žena nepokolebljiva duha, živjela je po svome, slobodno i nekonvencionalno. Vesna Parun bila je prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost. Za hrabru književnost, toplu književnost, koja je otpjevala najdublje i najskrivenije patnje njezina srca."
Valentina Marinović