Marijan Grakalić, pisac, urednik i publicist, dosad je objavio pjesničku knjigu Pjesme od formata: o ljubavi i drugim nadnaravnim fenomenima (2014.). Pjesnička knjiga Pjesme izgubljenih ljeta već u svom naslovu naznačuje nostalgičan ton, okrenutost prošlom, ali ne u smislu pozicije nekog tko bi bio tek laudator temporis acti. Prošlost nije glorificirana, niti stavljena u opreku prema sadašnjem trenutku koji nije samo ispadanje iz zlatnog doba. Autor zapravo izbjegava i poziciju narcističkog subjekta, toliko čestu u suvremenoj poeziji, on želi „izaći iz svoje kože“, nadići granice ovog svijeta, „prevoditi s drevnih jezika“. Stoga teži ka izrazu koji je klasicistički, odmjeren, odvojen od partikularnosti svagdana. Ta čežnja o kojoj Grakalić piše je utopistička, san za Itakom koja je univerzalni simbol povratka i doma, izgubljenog doma a autor je označava i kao „autorsko pravo“. I pjesnik kao da svojom poezijom želi prizvati taj trenutak kada će nespokoj ili neizvjesnost nestati. „Čeka se da prođe nespokoj i da se oglasi blagoslov potreban da bi se dokinulo izgnanstvo, kako bismo postali svoji“ (pjesma Zov Itake). I pisanje jest proces dolaženja k svom sebstvu, vraćanje u okrilje zamišljenog mjesta u kojem postoji zajedništvo i smisao. No izgnanstvo i nemir o kojem piše Grakalić nije samo iskustvo nekog određenog ljudskog bića, već je ontološko: ono sublimira poziciju čovjeka u ovom svijetu u kojem je odvojen od svoje biti i od unutarnjeg života. A pisanje je i spoznaja da su „svi oblici već u nama“, dio našeg svijeta ili pak svijest da smo „stranci u sebi“.

iz pogovora Darije Žilić
 

Marijan Grakalić (1957.), pjesnik i pisac, novinar čiji su tekstovi značajno obilježili osamdesete, autor zapažena i nagrađivana romana Bivši čovjek (Naklada Semafora, 2015.), pokretač Gornjogradskog književnog festivala (2013.) i portala za književnost i kulturu u prijelomu epohe Radio Gornji Grad. Njegovi intimistički kaidani Arkadijski brevijar (Hipnotika 2011.) jedinstvena su pojava u domaćoj literaturi po načinu na koji se u njima isprepliće Istok i Zapad, ono opće s onim posve osobnim, stvarajući nesvakidašnju literarnu mitopoetiku. Roman u Pandžama pohotnog zmaja (2010.) ne samo podnaslovom Petparački roman iz zagrebačkog fin-de-sieclea, već i sadržajem ironizira i pornografira devedesete i doba sirove tranzicije. Zagreb kao onirički prostor i doživljaj opisan je u njegovom Intimnom vodiču za snove po Zagrebu (Antibarbarus, 2013.), dok je njegovu igru na ploči koja doprinosi simboličkom i stvarnom razumijevanju društvenih i ekonomskih odnosa, Tajkuni na duplerici tiskao magazin Playboy. Historizofska monografija Duhovnosti novog doba (1995.) danas je sveučilišni udžbenik na nekim studijima, dok knjiga Ljubljanski proces – Prilog istraživanju kulture ljudske slobode (Ljubljana 1997.) anticipira temeljna pitanja koja su dovela do raspada Jugoslavije. Grakalić je autor koji je živio i pisao u različitim sredinama u zemlji i izvan nje, te je radeći raznovrsne poslove stekao bogato iskustvo. Zbirka Pjesme izgubljenih ljeta druga je njegova pjesnička zbirka nakon Pjesama od formata koje su se pojavile sad već daleke 2010. godine i bile zapažene i od publike i od kritike.

 

Dim cigarete

Cigareta je sretna filozofija bez težine
s lakoćom plime posvećuje narav dima
bljeskom na tren ta vidljiva slika siva
prenese pamćenje u široka polja zraka
u prazno očuvanje nevidljive nam finoće
i dražesnih šara na košulji tanka daha
koji ne pita više kako i zašto duša diše.


Jutro

Tamo negdje na zapadu kad razvije se jedro
buđenje će uzeti stvar u svoje ruke i jutro
nemirno od zvukova, svijetlo od bjeline
osvanut će ispunjavajući grudi lakoćom
istom kojom će se zaboraviti noćna tišina
i san u kojem je ljubav bila za sve dovoljna.
Jutro pobjeđuje ono što nas trenutno muči:
krenite u potragu sanjari, ljepotu valja naći
skrivenu u varkama dana, iza horizonta ili
dalje, gdje se ne može doći hodajući u snu.


Pjesma na udaru vremena

Sada nije prerano za pjesmu na udaru vremena
na ostalo smo i tako zakasnili, zibaju se računi
natučeni propuštenim godinama, naša će prilika
bit neki drugi put kada će se svršiti sa stvarima,
kada se osnaži nastavak života i kad se podigne
pala misao i prođu sve te nemoći napredovanja.
 
Nerazgovjetne vrijednosti vežu se u stisnute brojke
ambiciozno bi željele da mi postanu nekako prisne,
srodne poput one stare zametnute ideje koja sada
pomalo dolazi opet na obalu mog unutarnjeg mora
kako bi me zagrebla po koži do moje tamne krvi
i kaznila me zbog sjaja obale prožete prošlošću.